Inačica od 27. siječnja 2009. u 09:21 uredi ArthurBot (razgovor \| doprinosi) 52.502 edits m robot Mijenja: es:Filosofía de la Historia ← Starija izmjena		Inačica od 30. siječnja 2009. u 19:54 uredi ukloni ovu izmjenu Pavao Zornija (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 3.535 edits u. Novija izmjena →
Redak 1: Pojam '''filozofija povijesti''' iskovao je [[Voltaire]], koji jrje [[1765]]. objavio raspravu naslovljenu ''Philosophie de l'histoire''. Preteča "filozofije povijesti" kao posebne filozofske discipline je [[~~Guiovanni Battista~~Giambattista Vico\|Gambatista Vico]] (1668.-1744.), koji u svojem djelu ''Principi nove znanosti'' razrađuje prvu filozofiju povijesti na ne-teološkom osnovu. Po Vicu, ljudi sami stvaraju svoju povijest, i nju treba razumjeti na osnovu ~~razumijevnaja~~razumijevanja ljudske prirode, bez pozivanja na teološke pojmove. Za osnivača filozofije povijesti kao posebne filozofske discipline smatra se [[Johann Gottfried Herder\|J. G. Herder]], koji je [[1784]].–[[1787]]. objavio ''Ideen zur Prhilosophie der Geschichte der Menscheit'' ("Ideje za filozofiju povijesti ~~humniteta~~humaniteta"). Njegovo se razumijevanje ljudske povijesti zasniva na ideji progresa: povijest je ~~postepeno~~postupno napredovanje ~~čovjeak~~čovjeka kak punom humanitetu. Možemo govoriti o specifičnoj kršćanskoj filozofiji povijesti kod [[Aurelije Augustin\|Aurelija Augustina]]. Ova [[teologija\|teološka]] koncepcija, koja razlikuje "dva grada" i dvije vrste povijesnog zbivanja (s jedne strane ratovi, politički sukobi itd. su samo "događaji", dok je bitna "povijest spasa") nastavila je utjecati na koncepcije teoretičara i filozofa povijesti, uz razne transformacije, i do najnovijeg doba. ''(Vidi članak [[Historija i povijest u praxis filozofiji]])'' Najvažnija je, i u povijesti filozofije nezaobilazna, [[G.W.F. Hegel\|Hegelova]] filozofija povijesti (čiji je dio i [[povijest filozofije]]. On prikazuje kako se apsolutni duh razvija u vremenu u sve savršenije oblike. Njegova filozofija izazivala je kontroverze i ~~suprutna~~oprečna tumačenja, ali ostaje značajna za razumijevanje koncepcija koje su slijedile, sve do danas. Npr. [[Francis ~~Fukoyama~~Fukuyama\|Fukoyama]] se obilno poziva na Hegela, a i [[Samuel P. Huntington\|~~Huntingtion~~Huntington]] se može dovesti u vezu s nekim Hegelovim tezama. U XIX. i XX. stoljeću ova se filozofska disciplina razvija bez gotovo ikakve veze sa radom [[povjesničar]]a. Oni u XIX. stoljeću razvijaju prvenstveno [[metodologija historiografije\|metodologiju]] svoje znanosti (rad na izvorima, utvrđivanje činjenica i njihova interpretacija). U svojem [[pozitivizam\|pozitivističkom pristupu]], u duhu samouvjerenosti XIX. stoljeća, oni smatraju da im nikakva filozofija nije potrebna. ''(Carr, str. 15)'' Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća pojavljuje se tzv. "analitička filozofija povijesti", koju razvijaju [[Wilhelm Dilthey]], [[Benedetto Croce]] i [[Roger Colingwood]]. Metodološke ~~dileme~~dvojbe, koje se javljaju u povijesnoj znanosti ([[historiografija\|historiografiji]]), vode do obnove interesa za teoriju. Značajna djela koja se mogu uvrstiti pod pojam "filozofije povijesti" i ~~izazvala~~koja su izazvala mnogo polemika u posljednjem desetljeću XX. stoljeća su [[Francis ~~Fukoyama~~Fukuyama]]: ''Kraj povijesti'' i [[Samuel P. Huntington]]: [[Sukob civilizacija]]. Prva izražava optimističku liberalnu filozofiju (sustav liberalne demokracije ostao je bez ozbiljnh oponenata), a druga pesimističku konzervativnu (globalni sukobi su neizbježni, u XXI. stoljeću oni će biti "sukobi civilizacija"). Obje knjige prevedene su i objavljene i u Hrvatskoj. Nezaobilazna literatura kod filozofije povijesti je i "Smisao povijesti" [[Nikolaj Berdjajev\|Nikolaja Berdjajeva]], ruskog kršćanskog filozofa koji je bio zatvaran i prognan iz [[SSSR]]. Na hrvatskom izdana [[2005]].

Filozofija povijesti: razlika između inačica