Ivo Škarić je [[1992.]] pokrenuo [[Govornička škola|Govorničku školu]], tečaj govorništva koji se pod njegovim ravnateljstvom održavao sve do njegove smrti.
Njegova su predavanja bila praznik. I to praznik za um. U smislu nečeg veličanstvenog i poticajnog o čemu svjedočim kao student pedagogije i njegove fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako mi dozvole autori njegove stranice, jer smatram to izuzetno važnim za razvoj suvremene nastave. Onu didaktiku koju su nam na studiju pedagogije teorijski predstavljali kao poželjnu, ono stvaralaštvo koje bi danas EU željela potaći u nastavi i ono drugo na što danas suvremena filozofija ukazuje kada govori o znanju, razvrstavajući ga na objektno, objektivno i smisaono, usmjeravajuće, orijentirajuće i potičuće, to je on ostvarivao i to smo mi proživljavali i doživljavali na njegovim predavanjima-seminarima čekajući da prođe ljeto i da osjetimo tu nevjerojatno ispunjenost i vrijednost vlastitih misli. Nije to bila samo retorika govora ili baš jest u svojoj cjelovitosti obuhvaćanja misli. Bilo nam je to iskustvo poticanja nekog multidimenzionalnog vrtloženja vlastitih misli, svojevrstan i neponovljiv umjetnički doživljaj sa vremenima koje je on kao predavač našim umovima ostavljao, da stvorimo, kreiramo na nastavi, u životu… A raspon i opseg njegova utjecanja teško je obuhvatiti, čak i kada potvrdimo da je išao, zajedno s nama, od promišljanja entropije Svemira preko čuđenja u psihologiji vremena do prepoznavanja složenosti značenja u titrajima ljudskog glasa. A niti to nije bilo puko objektivno ukazivanje na funkcioniranja prirode, nego nas je vodilo do uviđanja mogućnosti i uvjeravanja u prava vlastita postojanja iskazanog i u najmanjim sinusoidama složenih titraja vlastitog glasa, u kibernetici komuniciranja koju nam je osvještavao, u novom gledanju i prava na normu u koja nas je uvjeravao.
