Razlika između inačica stranice »Mirko Vidović«

Dodano 167 bajtova ,  prije 11 godina
bez sažetka
== Rani život i obrazovanje ==
 
Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu Bila kod Livna ([[1947.]] - [[1951.]]), a nižu gimnaziju pak pohađao je od [[1952.]] do [[1955.]] u [[Odžak]]u i u [[Bosanski Šamac|Bosanskom Šamcu]]. Tada se prvi put pojavilo i njegovo ime kao suradnika u prvom broju sarajevskih 'Malih novina'. Po završetku Male mature, upisao se je u Gimnaziju 'S.S. Kranjčević' u Livnu. Kao učenik drugog razreda gimnazije sudjelovao je u anonimnom natječaju 'Oslobođenja' za priču iz [[znanstvena fantastika|znanstvene fantastike]] i dobio prvu nagradu. Od tada je počeo život Mirka Vidovića kao književnog stvaratelja.
 
Zbog praktičnog opsluživanja svoje vjere, Vidović je imao velikih problema s ondašnjim Omladinskim komitetom SKBiH: zbog javnog izraza žaljenja za smrću pape [[Pio XII.|Pija XII.]] osuđen je na deset dana zatvora. Nastavničko vijeće ga je htjelo izbaciti iz Gimnazije, no osobnim jamstvom direktora škole, Arslana Zijadića ipak je uspio završiti Gimnaziju u Livnu. Za maturalni sastav dobio je opet prvu nagradu BiH - Antologiju djela pisaca BiH koju je osobno potpisao A.Vuco.
Nakon završenog Filozofskog fakulteta, oženjen Francuskinjom Lucienne rođ. Ravit, privremeno je zaposlen kao urednik Kulturne kronike u zadarskom '[[Narodni list|Narodnom listu]]', u očekivanju da službeno bude imenovan asistentom u tamošnjem [[JAZU|Institutu JAZU]] kao znanstveni istraživač na području povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. U njegovom domu u Zadru počeo je s radom Pokret nezavisnih intelektualaca koji je okupio oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima i taj ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, izbacivanje s posla njegovih pripadnika, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno i išlo na robiju. No, zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, pao je u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa ženom i djetetom i otići u [[Francuska|Francusku]], kako bi izbjegao proces zbog navodnog odavanja državnih tajni u korist [[Vatikan]]a.
 
Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno književnost i ruski jezik na Sveučilištu u [[Lyon]]u i opet postigao diplomu (do stupnja [[magisterij]]a). Nakon toga upisao je i Čistu filozofiju, no nije taj fakultet uspio završiti, jer je s francuskom putovnicom morao hitno ići u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Po povratku iz Livna, izdao ga je u Zadru nekadašnji kolega s Fakulteta i bio je uhićen. Suđeno mu je u Zadru [[3. rujna]] [[1971.]] zbog knjige pjesama "Hram nade" i osuđen je na četiri godine strogog zatvora. Kad je dospio u KPD Stara Gradiška, [[UDBA|udba]]ški inspektori su pod međunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću da svjedoči protiv dva intelektualca koji su nakon pada [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskog proljeća]] zatvoreni i da nakon tog svjedočenja bude oslobođen. Vidović je odbio. Njemu samomu su ponovo sudili u Zagrebu i [[31. ožujka]] [[1973.]] je osuđen na još tri i pol godine robije zbog toga sto je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao svoje radove u izdanjima ''Hrvatske revije'', pod motivacijom da je bio povezan s "neprijateljskom emigracijom".
 
Nakon teške tri godine zatočeništva u logoru [[Stara Gradiška]], prebačen je u [[Srijemska Mitrovica|Srijemsku Mitrovicu]], gdje je zadržan još više od dvije godine na izdržavanju kazne. Nakon osobnog zauzeća ondašnjeg predsjednika Francuske, pušten je nakon izdržanih pet godina i dva mjeseca robije na uvjetnu slobodu i administrativno protjeran iz [[Jugoslavija|Jugoslavije]].
== Priznanja ==
 
Koncem [[1979.]] na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima za [[Sabor Hrvatskog narodnog vijeća]] i izabran je pri vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u [[siječanj|siječnju]] [[1980.]] bio je imenovan Predsjednikom Sabora HNV-a. Svojim upornim radom dobio je niz međunarodnih priznanja: Zlatnu medalju grada [[Los Angeles]]a, Jubilarnu medalju [[Kijev]]a, uvršten je među 'velike suvremene pripovjedače' u glasilu 'Short story International', koji izdaje Institut za međunarodnu kulturnu razmjenu u [[New York]]u, ušao je u američki Leksikon suvremenih europskih pisaca itd. Sudjelovao je na u 'Međunarodnom meetingu poezije' u [[Pariz]]u [[1979]].
 
Kao Predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, krajem [[studeni|studenog]] [[1980.]] bio jednim od glavnih utemeljitelja Međunarodnog helsinškog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju [[1985.]] Bio je priman u velikim državnim institucijama [[SAD|SAD-a]], [[Francuska|Francuske]], [[EU|Europske zajednice]] itd. Izabran je za Glavnog konceptora u procesu primjene 'Završnog dokumenta helsinške konferencije' i u tom duhu i dalje vodi poslove pravednog procesa samoodređenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Godine [[1986.]] pozvan je u članstvo prestižne Međunarodne akademije čije se sjedište nalazi u Italiji. Promaknut je [[2002.]] u čast Viteza Akademije.
 
== Djela ==
 
Njegova Bibliografija se sastoji od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U Domovini je objavio i dvije zbirke pripovijedaka iz srednjovjekovne Bosne - Drijenove svirale, [[1993.]] te Sta je, je - sta nije, nije - zbirka anegdota iz vremena kolektivizacije livanjskih sela nakon Drugog svjetskog rata.
 
U Rukopisu ima 42 knjige s raznih podrucja, a od toga 10 kazalisnih drama i 12 svezaka iz Filozofije virtualnosti i stvarnosti (epistemoloska analiza naseg vremena na svim segmentima lepeze znanja i znanosti.
 
* Pjesme (s V. Pavićem i S. Vučićevićem), [[1964.]],
* Hram nade, [[1970.]],
* Ribnjak Bethesda, [[1971.]],
* Sakrivena strana mjeseca, [[1977.]],
* Bijeli vitez, [[1980.]],
* Što je Hrvatsko narodno vijeće, [[1984.]],
* Hrvatski iranski korijeni, [[1991.]],
* Ban Kulin i krstjanska Bosna [[2001.]],
* Gatha Spitama Zarathustre [[2003.]],
* Panonija [[2004.]],
* Pad i uspon Ilirije [[2005.]]
 
==Reference==