Harmonija (glazba): razlika između inačica

 

Do prvih otkrića u glazbenoj teoriji harmonije dolaze starogrčki filozofi [[Pitagora#Pitagorejska škola|pitagorejske škole]] zahvaljujući primjeni matematike omjera [[Prirodni brojevi|prirodnih brojeva]]. Pitagora je prema predaji primijetio da udarac čekića u nakovanj, ovisno o veličini čekića ili nakovnja, proizvodi zvukove različite visine. Kasnije je eksperimentirajući s [[kitara|kitarom]], zabilježio tri [[Glazbeni interval|intervala]]: žice omjera duljine 1:2 proizvode svaka tonove s razmakom od jedne [[oktava|oktave]]; žice napete u omjeru 3:2 daju tonove [[Kvinta|čiste kvinte]], a u omjeru 4:3 [[Kvarta|kvarte]] itd. No budući da je starogrčka glazba, po onome što je danas o njoj poznato, bila isključivo [[Monofonija|monofona]], stari Grci riječ ''harmonija'' koriste u smislu različitih razmaka tonova u oktavi - današnjim jezikom, različitih [[Glazbena ljestvica|ljestvica]] - što će se u [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] nazvati [[Modus (glazba)|modusima]].

 

{{Mrva-glazbena-teorija}}