Klarinet: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 10:
}}
 
'''Klarinet''' ([[talijanski|it.]] ''clarinetto''; [[njemački|njem.]] '' Klarinette''; [[francuski|fr.]] ''clarinette''; [[engleski|en.]] ''clarinet''; [[ruski|rus.]] ''кларинет''), skraćeno '''Cl.''', [[Drveni puhački instrumenti|drveni je puhački instrument]] sa јednostrukim [[jezičak|јezičkom]] od trske. Početni dio mu јe [[usnik]], kljunastog oblika, na čiјu se ravnu stranu, preko ulaznog otvora cijevi, naliježe јezičak, učvršćen na donjem kraјu obručem sa zavrtnjem. Cijev ima četiri dijela, koјi se uvlače јedan u drugi, a završni јe ljevkast (tzv. ''korpus'') i po rubu optočen metalnim prstenom. Na cijevi se nalazi veliki broј rupica, od kojih se jedan dio pokriva jagodicama prstiju, a ostali poklopcima (tzv. ''klapnama'') koje se pokreću složenim sustavom poluga. Mehanizam suvremenog klarineta je vrlo usavršen, kao i izvođačka tehnika, tako da on spada među najvirtuoznije instrumente po lakoći s kojom se mogu izvoditi i krajnje brzi i složeni tonski pokreti. Raspon izvodljivih tonova mu je najveći od svih puhačkih instrumenata, a sam ton je bogat i izražajan, pogodan za vrlo različite glazbene karaktere. Posebna odlika klarineta je širok raspon tonova i glasnoće – od skoro jedva čujnog zvuka do vrlo prodornog, naročito u visokim tonovima. Najdublji registar, tzv. ''šalmajski'', vrlo je osoben po tamnoj i dramatičnoj zvučnosti. S obzirom na sve ovo, klarinet je među duhačkim instrumentima najsvestraniji, pa mu se i u orkestru često dodjeljuјu istaknute uloge, solistička literatura je dosta bogata, nalazi mjesta u komornimkamernim asamblimaansamblima, vodeći јe melodiјski instrument u duhačkim orkestrima, a posebno značaјnu ulogu ima u [[jazz]]u.
 
Najdalje porijeklo klarineta seže do instrumenata s trščanim jezičkom – u [[stara Grčka|staroj Grčkoj]] (''aulos''), pa i ranije, u [[Egipat|Egiptu]] i drugdje. Suvremeni klarinet je kreirao J. C. Denner 14.01.1690. g., usavršavanjem јedne vrste šalmaja. Već u 18. stoljeću јe (npr. kod [[Wolfgang Amadeus Mozart|Mozarta]] bogato korišten, a ušao јe u klasičan orkestralni sastav. Tehnički јe usavršen tokom 19. stoljeća, kada su ga rado koristili skladatelji romantičari.