U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako, ali uvijek u svezi sa židovskom Pashom. Koncil u Niceji godine 325. donosi opće pravilo za datum Uskrsa, kako bi svi u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa.
Uskrs se otada slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij. Tako se Uskrs pomiče između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je Grgur XIV. godine 1528. reformirao kalendar (Hrvatski sabor ozakonjuje ga 1587.), istočne crkve ostaju po julijanskom kalendaru.
Tako Blagdan nad blagdanima, kako se u kršćanskoj predaji zove Uskrs, nažalost ne slave svi kršćani u isti dan. Postoji sveopća težnja da se dođe do što usklađenijega svjetskoga kalendara. Tomu bi mnogo pridonijelo kad bi se Uskrs slavio uvijek na isti dan. Katolička se Crkva na II. vatikanskom koncilu izjasnila u prilog takva kalendara, uz uvjet da ga prihvate i druge Crkve. Po današnjem računanju, Isusov se Veliki petak one godine dogodio 7. travnja, a Uskrs 9. travnja. Taj bi datum bio prikladan za buduće stalno uskrsovanje.
