Razlika između inačica stranice »Svjetska književnost«

Dodano 9.919 bajtova ,  prije 12 godina
bez sažetka
(tu bi kontinjud navečer :-))
 
'''Svjetska književnost''' obuhvaća [[književnost]] svih naroda i nacija, premda se općenito često odnosi na književnost [[zapadna Europa|zapadnoeuropskog]] kulturnog kruga (nakon [[romantizam|romantizma]] i [[Sjeverna Amerika|Sjeverne Amerike]]). Prvu programatsku ideju o ''Weltliteratur'' iznio je [[Johann Wolfgang von Goethe]].
 
== Ideja svjetske književostiknjiževnosti ==
 
[[Johann Wolfgang von Goethe|Goethe]] se oduševio izvedbom [[Torquatto Tasso|Tassova]] djela u [[Francuska|Francuskoj]], zaključivši da se književnost ne smije ograničavati nacijama. Od [[1827.]] do [[1832.]] godine u različitim je raspravama i u razgovorima s [[Johann Peter Eckermann|Eckermannom]] uspostavio ideju svjetske književnosti, a na njegove je ideje utjecao i [[Johann Gottfried Herder]], koji je od [[1874.]] do [[1891.]] objavljivao raspravu ''[[Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva]]''.
 
Godine [[1894.]] pojavljuje se prva povijest svjetske književnosti u [[Njemačka|Njemačkoj]]. U angloameričkom krugu javlja se termin ''comparative literature'' ("komparativna književnost", [[1952.]]), u [[Francuska|francuskom]] ''littérature générale'' ("opća književnost", [[1935.]]), a u [[Italija|talijanskom]] ''storia universale'' ([[1933.]]. Godine [[1899.]] osnovana je prva katedra za komparativnu književnost u [[SAD]]-u, a [[1930-ih]] postaje međunarodno priznata kao znanstvena disciplina.
 
== Kanon ==
 
Književni se jezik emancipirao od bilo kakvog "prirodnog", tradicijskog i stilskog konteksta, a kanonizacija kvalitete "književnog" prvo se širi obuhvaćajući drevnu [[indijska književnost|indijsku]] i [[perzijska književnost|perzijsku književnost]], a potom [[Europa|europsku]] [[srednjovjekovna književnost|srednjovjekovnu književnost]] i [[usmena književnost|usmenu književnost]] mnogih naroda<ref>Biti 1997:66</ref>.
 
Autor i djelo vežu se uz pojam autora potkraj [[18. stoljeće|18. stoljeća]] kad se ustaljuju vlasničke norme književnog tržišta. Problematično je određivanja kanona djela koja ulaze u svjetsku književnost. Pojam kanona isprva je u [[grčki jezik|grčkom]] značio "pravilo", "propis" (grč. ''kanṓn''), potom zbirku "svih biblijskih knjiga koje Crkva priznaje kao nadahnute i drži ih normom vjere"<ref>Anić 2003:548</ref>, sve da bi u moderno vrijeme označavao akademski odabran zbir književnih djela koja su važan dio ljudske [[kultura|kulture]]. Zbog neobjektivnosti odabira, postojale su brojne kritike i revizije kanona u [[teorija književnosti|teoriji književnosti]].
 
== Periodizacija i epohe ==
 
=== Usmena književnost i mitologije ===
 
Povijest književnosti trebala bi se osloniti na iskustvo o istraživanju književnosti koja je prethodila pisanoj, odnosno [[usmena književnost|usmenoj književnosti]]<ref>Solar 2003:18</ref>. "Magijska" moć jezika jedna je moguća rekonstrukcija prvobitne književnosti, a druga strana neka vrsta igre s jezikom<ref>Solar 2003:21</ref>. Iizvor mitologije u usmenoj je predaji, a mitologija je stoga utemeljena u usmenoj kulturi te tako prethodi književnosti i omogućuje je u užem smislu riječi<ref>Solar 2003:23</ref>. Posebnu ulogu u takvoj rekonstrukciji imaju [[egipatska mitologija]], [[kineska mitologija]], zatim [[grčka mitologija]], [[indijska mitologija]] te općenito [[indoeuropska mitologija]].
 
=== Pretpovijest književnosti ===
 
[[Staroegipatska književnost]] datira se od 25. do 20. stoljeća p. n. e. na prostoru današnjeg [[Egipat|Egipta]]. Korpus čine tekstovi [[piramida]], tekstovi [[sarkofag]]a i [[Knjiga mrtvih]]. Sačuvani su zameci književnih vrsta, prvenstveno [[lirska pjesma|lirske pjesme]], [[himan|himne]], [[elegija|tužaljke]] te uvjetno rečeno pra[[priča|priče]] i pra[[bajka|bajke]].
 
[[Mezopotamska književnost]] mogla bi uvjetno započeti [[Hamurabijev zakonik|Hamurabijevim zakonikom]] koji se katkad uzima kao književni tekst. U mezopotamsku književnost ulazi ''[[Ep o Gilgamešu]]'', pronađen u 19. stoljeću, a datira se između 20. i 18. stoljeća p. n. e.. Također, u korpus pripada i ''[[Enuma Eliš]]'', ep o teogoniji i kozmogoniji.
 
[[Starohebrejska književnost]] kao predmet proučavanja ima [[Biblija|Bibliju]], koja se promatra kao antologija hebrejske književnost jer su u njoj raznovrsni rodovi i stilovi.
 
[[Staroindijska književnost]] obuhvaća [[Vede]], svete knjige znanja iz 15. stoljeća prije Krista, odnosno [[Rg-veda|Rg-vedu]], [[Sama-veda|Sama-vedu]], [[Jađur-veda|Jađur-vedu]] i [[Atharvaveda|Atharvavedu]]. Također u korpus ulaze epovi ''[[Mahabharata]]'' i ''[[Ramajana]]'' te zbirka ''[[Pančatantra]]''.
 
=== Književnost antike ===
 
[[Antička književnost]] prije svega se odnosi na [[Homer]]ova djela ''[[Ilijada|Ilijadu]]'' i ''[[Odiseja|Odiseju]]'' te na [[homersko pitanje]], a dijeli se na antičku [[grčka književnost|grčku književnost]] i na rimsku književnost. Tipični su predstavnici pretklasičnog razdoblja grčke književnosti ([[8. stoljeće p. n. e.]] – [[6. stoljeće p. n. e.]]): [[Heziod]] (''[[Teogonija]]'', ''[[Poslovi i dani]]''), zatim [[lirika|liričari]] [[Alkman]], [[Alkej]], [[Sapfa]], [[Anakreont]], [[Pindar]] i basnopisac [[Ezop]]. U klasičnom razdoblju grčke književnosti ([[5. stoljeće p. n. e.]] - [[4. stoljeće p. n. e.]]) javljaju se grčki [[tragedija|tragičari]] [[Eshil]], [[Sofoklo]] i [[Euripid]] te [[komedija|komediografi]] [[Aristofan]] i [[Menandar]]. U [[helenizam|helenističkom]] razdoblju grčke književnosti javlja se u [[Aleksandrija|aleksandrijskom]] razdoblju ([[3. stoljeće p. n. e.]]) [[idila|idiličar]] [[Teokrit]], a u [[rim]]skom ([[30. p. n. e.]] - [[529.]]) [[satira|satiričar]] [[Lukijan]] te pisci grčkog helenističkog [[roman]]a: [[Hariton]], [[Heliodor]], [[Ksenofont Efežanin]] i [[Longo]].
 
[[Rimska književnost]], koja se odnosi na djela na [[latinski jezik|latinskom jeziku]] do [[5. stoljeće|5.]] ili [[6. stoljeće|6. stoljeća]], dijeli se na uvodno razdoblje ([[8. stoljeće p. n. e.]] – [[240. p. n. e.]]), arhajsko razdoblje ([[240. p. n. e.]] – [[80. p. n. e.]]), zlatni vijek ([[80. p. n. e.]] - [[14.]]) u koji ulaze [[Ciceron]]ovo doba ([[80. p. n. e.]] – [[30. p. n. e.]]) i [[August]]ovo doba ([[30. p. n. e.]] - [[14.]]), zatim srebrni vijek ([[14.]] - [[117.]]) i stoljeća propadanja ([[117.]] - [[476.]]). U uvodnom se razdoblju javljaju [[fescenijska pjesma]], [[satura]], [[atelana]] i [[mim]] kao žanrovi. U arhajskom razdoblju najstariji rimski pjesnik [[Livije Andronik]], zatim reformator [[Gnej Nevije]] te komediografi [[Plaut]] i [[Terencije]]. U Ciceronovo doba značajni su Ciceron, [[Gaj Valerije Katul]] i [[neoterici]], a u Augustovo doba [[Horacije]], [[Ovidije]] i [[Vergilije]]. U srebrnome vijeku [[Petronije]] (''[[Satirikon]]'') i [[Seneka mlađi|Seneka]], a u stoljećima propadanja jača crkvena književnost ([[patrizam]]): [[Ambrozije]], [[sveti Jeronim]], [[sveti Aurelije Augustin]], [[Prudencije]] i [[Boetije]].
 
=== Književnost srednjovjekovlja ===
 
[[Srednjovjekovna književnost]] počinje [[476.]] ili [[524.]], a završava padom [[Carigrad]]a [[1453.]], otkrićem [[Amerika|Amerike]] [[1492.]] ili [[1517]], početkom [[reformacija|reformacije]]. Od [[10. stoljeće|10. stoljeća]] počinje se pisati na narodnim jezicima.
 
U [[epika|epiku]] ulaze [[Biblija|biblijska]] epika na latinskom jeziku te junačka epika na narodnim jezicima (''[[Beowulf]]'', ''[[Pjesan o Cidu]]'', ''[[Pjesan o Rolandu]]'', ''[[Spjev o Igorovu pohodu]]'', ''[[Saga o Nibelunzima]]'', ''[[Edde]]'' i, uvjetno, rekonstruirana ''[[Kalevala]]''). U epiku se ubraja i [[roman]], posebice [[kralj Artur|arturovski]] ([[Geoffrey od Monmutha]], [[Chrétien de Troyes]]) koji tematizira udvornu ljubav, te ''[[Tristan i Izolda]]'' te ''[[Roman o ruži]]'' (s dvostrukim autorstvom: [[Guillaume de Lorris]], [[Jean de Meung]]). Također su epički žanrovi [[lais]] i [[fabliaux]].
 
Što se [[drama|dramske književnosti]] srednjega vijeka tiče, ograničena je na [[liturgija|liturgijsku]] dramu koja se preko poluliturgijske drame razvija u svjetovnu dramu s pomoću [[mim]]a i preseljenja pozornice izvan crkve te nastaje srednjovjekovna [[farsa]] ili [[sotija]].
 
Srednjovjekovna lirika bila je duhovna ([[himan]], versificirane [[molitva|molitve]]) i svjetovna, [[trubadur]]ska lirika, s pjesničkim vrstama [[kancona|kanconom]], [[alba|albom]] i tzv. [[pirventes]] te tematikom kulta dame (najznačajniji trubaduri: [[Guillaume od Poitiersa]] i [[Alienora Akvitanska]]).
 
U srednjovjekovlju se rađaju i dvije pjesničke škole: [[sicilija]]nska ([[Jacopo Lentini]] i škola "slatkog novog stila" ([[Guido Guinicelli]], [[Guido Cavalcanti]], posebice [[Dante Alighieri]]).
 
=== Književnost renesanse ===
 
[[Renesansna književnost]] začetke ima u djelima [[Dante]]a, [[Boccaccio|Boccaccia]] i [[Petrarca|Petrarke]], koji kronološki pripadaju [[srednji vijek|srednjemu vijeku]]. U [[Španjolska|Španjolskoj]] prodor [[petrarkizam|petrarkizma]] jest početkom [[15. stoljeće|15. st.]], u [[Francuska|Francuskoj]] u [[16. stoljeće|16. st.]] s pjesničkom školom [[La Pléiade]], u [[Engleska|Engleskoj]] lirikom [[Edmund Spenser|Edmunda Spensera]], u [[Njemačka|Njemačkoj]] u [[17. stoljeće|17. st.]] lirikom [[Martin Opitz|Martina Opitza]], a u slavenskim književnostima oko 16. stoljeća - u [[Poljska|Poljskoj]] i [[Hrvatska|hrvatskom]] obalnom području.
 
[[Petrarca]] započinje petrarkizam, [[Boccaccio]] ustanovljuje [[novela|novelu]] koju širi i [[Cervantes]], [[Michel de Montaigne]] stvara [[esej]], a javlja se i renesansni [[ep]] po uzoru na [[Lodovico Ariosto|Ariostov]] ''[[Bijesni Orlando]]''. [[François Rabelais]] formira i ''[[Gargantua i Pantagruel]]'', niz [[satira|satiričnih]] [[roman]]a. U dramatici se javlja ''[[commedia erudita]]'' temeljena na [[Plaut]]ovu naslijeđu, a u 16. stoljeću u [[Italija|Italiji]] i ''[[commedia dell'arte]]'', [[komedija]] s tipiziranim likovima.
 
=== Književnost manirizma i baroka ===
 
Uz problematiku određenja [[manirizam|manirizma]] i [[barok]]a kao tipoloških kategorija ili epoha uvjetno se može govoriti o [[barokna književnost|baroknoj književnosti]], koja se u Španjolskoj naziva gongorizam ([[Luis de Góngora]]), u Italiji marinizam ([[Giambattista Marino]]), u Engleskoj eufizam (prema [[pripovijetka|pripovijetki]] [[John Lyly|Johna Lylyja]]) te u Francuskoj preciozni stil. Dominantan je žanr tzv. pikarski roman (''[[Lazarillo de Tormes]]'').
 
U Španjolskoj su glavni predstavnici [[Luis de Góngora]], [[Lope de Vega]], [[Francisco de Quevedo]] te [[Pedro Calderón de la Barca]], a u u Italiji [[Torquato Tasso]] i [[Giambattista Marino]].
 
=== Književnost klasicizma i prosvjetiteljstva ===
 
=== Književnost romantizma ===
 
=== Književnost realizma ===
 
=== Književnost modernizma ===
 
== Referencije ==
 
{{reference}}
 
== Literatura ==
 
* Anić, Vladimir (2003): ''Veliki rječnik hrvatskog jezika''. Zagreb: Novi Liber.
* Biti, Vladimir (1997): ''Pojmovnik suvremene književne teorije''. Zagreb: Matica hrvatska.
* Solar, Milivoj (2003): ''Povijest svjetske književnosti''. Zagreb: Golden marketing.
 
 
 
[[Kategorija:Svjetska književnost]]
 
 
<!-- interwiki -->
 
[[en:World literature]]
[[es:Literatura universal]]
[[fa:ادبیات جهان]]
[[de:Weltliteratur]]
[[hu:Világirodalom]]