Razlika između inačica stranice »Svjetska književnost«

Dodano 446 bajtova ,  prije 12 godina
m
sređivanje
m (sređivanje)
{{radovi24}}
 
'''Svjetska književnost''' obuhvaća [[književnost]] svih naroda i nacija, premda se općenito često odnosi na književnost [[zapadna Europa|zapadnoeuropskog]] kulturnog kruga (nakon [[romantizam|romantizma]] i [[Sjeverna Amerika|Sjeverne Amerike]]). Prvu programatsku ideju o ''Weltliteratur'' iznio je [[Johann Wolfgang von Goethe]].
 
== Ideja svjetske književnosti ==
 
[[Johann Wolfgang von Goethe|Goethe]] se oduševio izvedbom [[TorquattoTorquato Tasso|Tassova]] djela u [[Francuska|Francuskoj]], zaključivši da se književnost ne smije ograničavati nacijama. Od [[1827.]] do [[1832.]] godine u različitim je raspravama i u razgovorima s [[Johann Peter Eckermann|Eckermannom]] uspostavio ideju svjetske književnosti, a na njegove je ideje utjecao i [[Johann Gottfried Herder]], koji je od [[1874.]] do [[1891.]] godine objavljivao raspravu ''[[Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva]]''.
 
Književnost se u doba [[romantizam|romantizma]] mijenja, širi se [[povijest|povijesno]] (vlada interes za [[usmena književnost|usmenom književnošću]], [[mitologija|mitologiju]], [[predaja|predaje]] i [[bajka|bajke]]), ali i [[zemljopis]]no: književnost probija nacionalne granice, širi se njezin korpus, a javlja se i fenomen trivijalne književnosti u opreci s umjetničkom književnošću.
 
Godine [[1894.]] pojavljuje se prva povijest svjetske književnosti u [[Njemačka|Njemačkoj]]. U angloameričkom krugu javlja se termin ''comparative literature'' ("komparativna književnost", [[1952.]]), u [[Francuska|francuskom]] ''littérature générale'' ("opća književnost", [[1935.]]), a u [[Italija|talijanskom]] ''storia universale'' ([[1933.]]. Godine [[1899.]] osnovana je prva katedra za komparativnu književnost u [[SAD]]-u, a [[1930-ih]] postaje međunarodno priznata kao [[znanost|znanstvena]] disciplina.
 
== Kanon ==
 
Književni se [[jezik]] emancipirao od bilo kakvog "prirodnog", tradicijskog i stilskog konteksta, a kanonizacija kvalitete "književnog" prvo se širi obuhvaćajući drevnu [[indijska književnost|indijsku]] i [[perzijska književnost|perzijsku književnost]], a potom [[Europa|europsku]] [[srednjovjekovna književnost|srednjovjekovnu književnost]] i [[usmena književnost|usmenu književnost]] mnogih naroda<ref>Biti 1997:66</ref>.
 
Autor i djelo vežu se uz pojam autora potkraj [[18. stoljeće|18. stoljeća]] kad se ustaljuju vlasničke norme književnog tržišta. Problematično je određivanja kanona djela koja ulaze u svjetsku književnost. Pojam kanona isprva je u [[grčki jezik|grčkom]] značio "pravilo", "propis" (grč. ''kanṓn''), potom zbirku "svih biblijskih knjiga koje Crkva priznaje kao nadahnute i drži ih normom vjere"<ref>Anić 2003:548</ref>, sve da bi u moderno vrijeme označavao akademski odabran zbir književnih djela koja su važan dio ljudske [[kultura|kulture]]. Zbog neobjektivnosti odabira, postojale su brojne kritike i revizije kanona u [[teorija književnosti|teoriji književnosti]].
=== Usmena književnost i mitologije ===
 
Povijest književnosti trebala bi se osloniti na iskustvo o istraživanju književnosti koja je prethodila pisanoj, odnosno [[usmena književnost|usmenoj književnosti]]<ref>Solar 2003:18</ref>. "[[Magija|Magijska]]" moć jezika jedna je moguća rekonstrukcija prvobitne književnosti, a druga strana neka vrsta [[igra|igre]] s jezikom[[jezik]]om<ref>Solar 2003:21</ref>. IizvorIzvor mitologije u usmenoj je predaji, a mitologija je stoga utemeljena u usmenoj kulturi te tako prethodi književnosti i omogućuje je u užem smislu riječi<ref>Solar 2003:23</ref>. Posebnu ulogu u takvoj rekonstrukciji imaju [[egipatska mitologija]], [[kineska mitologija]], zatim [[grčka mitologija]], [[indijska mitologija]] te općenito [[indoeuropska mitologija]].
 
=== Pretpovijest književnosti ===
[[Staroegipatska književnost]] datira se od 25. do 20. stoljeća p. n. e. na prostoru današnjeg [[Egipat|Egipta]]. Korpus čine tekstovi [[piramida]], tekstovi [[sarkofag]]a i [[Knjiga mrtvih]]. Sačuvani su zameci književnih vrsta, prvenstveno [[lirska pjesma|lirske pjesme]], [[himan|himne]], [[elegija|tužaljke]] te uvjetno rečeno pra[[priča|priče]] i pra[[bajka|bajke]].
 
[[Mezopotamska književnost]] mogla bi uvjetno započeti [[Hamurabijev zakonik|Hamurabijevim zakonikom]] koji se katkad uzima kao književni tekst. U mezopotamsku književnost ulazi ''[[Ep o Gilgamešu]]'', pronađen u 19. stoljeću, a datira se između 20. i 18. stoljeća p. n. e.. Također, u korpus pripada i ''[[Enuma Eliš]]'', [[ep]] o teogoniji i kozmogoniji.
 
[[Starohebrejska književnost]] kao predmet proučavanja ima [[Biblija|Bibliju]], koja se promatra kao antologija hebrejske književnost jer su u njoj raznovrsni rodovi i stilovi.
=== Književnost antike ===
 
[[Antička književnost]] prije svega se odnosi na [[Homer]]ova djela ''[[Ilijada|Ilijadu]]'' i ''[[Odiseja|Odiseju]]'' te na [[homersko pitanje]], a dijeli se na antičku [[grčka književnost|grčku književnost]] i na [[rimska književnost|rimsku književnost]]. Tipični su predstavnici pretklasičnog razdoblja grčke književnosti ([[8. stoljeće p. n. e.]] – [[6. stoljeće p. n. e.]]): [[Heziod]] (''[[Teogonija]]'', ''[[Poslovi i dani]]''), zatim [[lirika|liričari]] [[Alkman]], [[Alkej]], [[Sapfa]], [[Anakreont]], [[Pindar]] i basnopisac [[Ezop]]. U klasičnom razdoblju grčke književnosti ([[5. stoljeće p. n. e.]] - [[4. stoljeće p. n. e.]]) javljaju se grčki [[tragedija|tragičari]] [[Eshil]], [[Sofoklo]] i [[Euripid]] te [[komedija|komediografi]] [[Aristofan]] i [[Menandar]]. U [[helenizam|helenističkom]] razdoblju grčke književnosti javlja se u [[Aleksandrija|aleksandrijskom]] razdobljupodrazdoblju ([[3. stoljeće p. n. e.]]) [[idila|idiličar]] [[Teokrit]], a u [[rim]]skom podrazdoblju ([[30. p. n. e.]] - [[529.]]) [[satira|satiričar]] [[Lukijan]] te pisci grčkog helenističkog [[roman]]a: [[Hariton]], [[Heliodor]], [[Ksenofont Efežanin]] i [[Longo]].
 
[[Rimska književnost]], koja se odnosi na djela na [[latinski jezik|latinskom jeziku]] do [[5. stoljeće|5.]] ili [[6. stoljeće|6. stoljeća]], dijeli se na uvodno razdoblje ([[8. stoljeće p. n. e.]] – [[240. p. n. e.]]), arhajsko razdoblje ([[240. p. n. e.]] – [[80. p. n. e.]]), zlatni vijek ([[80. p. n. e.]] - [[14.]]) u koji ulaze [[Ciceron]]ovo doba ([[80. p. n. e.]] – [[30. p. n. e.]]) i [[August]]ovo doba ([[30. p. n. e.]] - [[14.]]), zatim srebrni vijek ([[14.]] - [[117.]]) i stoljeća propadanja ([[117.]] - [[476.]]). U uvodnom se razdoblju javljaju [[fescenijska pjesma]], [[satura]], [[atelana]] i [[mim]] kao žanrovi. U arhajskom je razdoblju najstariji rimski pjesnik [[Livije Andronik]], zatim reformator [[Gnej Nevije]] te komediografi [[Plaut]] i [[Terencije]]. U Ciceronovo doba značajni su Ciceron, [[Gaj Valerije Katul]] i [[neoterici]], a u Augustovo doba [[Horacije]], [[Ovidije]] i [[Vergilije]]. U srebrnome vijeku [[Petronije]] (''[[Satirikon]]'') i [[Seneka mlađi|Seneka]], a u stoljećima propadanja jača crkvena književnost ([[patrizam]]): [[Ambrozije]], [[sveti Jeronim]], [[sveti Aurelije Augustin]], [[Prudencije]] i [[Boetije]].
 
=== Književnost srednjovjekovlja ===
 
[[Srednjovjekovna književnost]] počinje [[476.]] ili [[524.]] godine, a završava padom [[Carigrad]]a [[1453.]], otkrićem [[Amerika|Amerike]] [[1492.]] ili [[1517]]. godine, početkom [[reformacija|reformacije]]. Od [[10. stoljeće|10. stoljeća]] počinje se pisati na narodnim jezicima.
 
U [[epika|epiku]] ulaze [[Biblija|biblijska]] epika na latinskom jeziku te junačka epika na narodnim jezicima (''[[Beowulf]]'', ''[[Pjesan o Cidu]]'', ''[[Pjesan o Rolandu]]'', ''[[Spjev o Igorovu pohodu]]'', ''[[Saga o Nibelunzima]]'', ''[[Edde]]'' i, uvjetno, rekonstruirana ''[[Kalevala]]''). U epiku se ubraja i [[roman]], posebice [[kralj Artur|arturovski]] ([[Geoffrey od Monmutha]], [[Chrétien de Troyes]]) koji tematizira udvornu ljubav, te ''[[Tristan i Izolda]]'' tei ''[[Roman o ruži]]'' (s dvostrukim autorstvom: [[Guillaume de Lorris]], [[Jean de Meung]]). Također su epički žanrovi [[lais]] i [[fabliaux]].
 
Što se [[drama|dramske književnosti]] srednjega vijeka tiče, ograničena je na [[liturgija|liturgijsku]] dramu koja se preko poluliturgijske drame razvija u svjetovnu dramu s pomoću [[mim]]a i preseljenja pozornice izvan crkve te nastaje srednjovjekovna [[farsa]] ili [[sotija]].
Srednjovjekovna lirika bila je duhovna ([[himan]], versificirane [[molitva|molitve]]) i svjetovna, [[trubadur]]ska lirika, s pjesničkim vrstama [[kancona|kanconom]], [[alba|albom]] i tzv. [[pirventes]] te tematikom kulta dame (najznačajniji trubaduri: [[Guillaume od Poitiersa]] i [[Alienora Akvitanska]]).
 
U srednjovjekovlju se rađaju i dvije pjesničke škole: [[sicilija]]nska ([[Jacopo Lentini]], stvaraju [[sonet]]) i škola "[[slatki novi stil|slatkog novog stila]]" ([[Guido Guinicelli]], [[Guido Cavalcanti]], posebice [[Dante Alighieri]]).
 
=== Književnost renesanse ===
 
[[Renesansna književnost]] začetke ima u djelima [[Dante Alighieri|Dantea]]a, [[Giovanni Boccaccio|Boccaccia]] i [[Francesco Petrarca|Petrarke]], koji kronološki pripadaju [[srednji vijek|srednjemu vijeku]]. U [[Španjolska|Španjolskoj]] prodor [[petrarkizam|petrarkizma]] jest početkom [[15. stoljeće|15. st.stoljeću]], u [[Francuska|Francuskoj]] u [[16. stoljeće|16. st.stoljeću]] s pjesničkom školom [[La Pléiade]], u [[Engleska|Engleskoj]] lirikom [[Edmund Spenser|Edmunda Spensera]], u [[Njemačka|Njemačkoj]] u [[17. stoljeće|17. st.]] lirikom [[Martin Opitz|Martina Opitza]], a u slavenskim književnostima oko 16. stoljeća - u [[Poljska|Poljskoj]] i [[Hrvatska|hrvatskom]] obalnom području.
 
[[Petrarca]] započinje petrarkizam, [[Boccaccio]] ustanovljuje [[novela|novelu]] koju širi i [[Cervantes]], [[Michel de Montaigne]] stvara [[esej]], a javlja se i renesansni [[ep]] po uzoru na [[Lodovico Ariosto|Ariostov]] ''[[Bijesni Orlando]]''. [[François Rabelais]] formira i ''[[Gargantua i Pantagruel]]'', niz [[satira|satiričnih]] [[roman]]a. U dramatici se javlja ''[[commedia erudita]]'' temeljena na [[Plaut]]ovu naslijeđu, a u 16. stoljeću u [[Italija|Italiji]] i ''[[commedia dell'arte]]'', [[komedija]] s tipiziranim likovima.
=== Književnost manirizma i baroka ===
 
Uz problematiku određenja [[manirizam|manirizma]] i [[barok]]a kao tipoloških kategorija ili epoha uvjetno se može govoriti o [[barokna književnost|baroknoj književnosti]], koja se u [[Španjolska|Španjolskoj]] naziva gongorizam ([[Luis de Góngora]]), u [[Italija|Italiji]] marinizam ([[Giambattista Marino]]), u [[Engleska|Engleskoj]] eufizam (prema [[pripovijetka|pripovijetki]] [[John Lyly|Johna Lylyja]]) te u [[Francuska|Francuskoj]] preciozni stil. Dominantan je žanr tzv. pikarski roman (''[[Lazarillo de Tormes]]'').
 
U Španjolskoj su glavni predstavnici [[Luis de Góngora]], [[Lope de Vega]], [[Francisco de Quevedo]] te [[Pedro Calderón de la Barca]], a u u Italiji [[Torquato Tasso]] i [[Giambattista Marino]].
=== Književnost klasicizma i prosvjetiteljstva ===
 
Klasicizam počiva na [[Descartes]]ovoj [[filozofija|filozofiji]] [[racionalizam|racionalizma]] te na slijeđenju [[antika|antičkih]] uzora, posebice [[Aristotel]]ove ''[[Poetika|Poetike]]''. Temeljno je značenje oponašanja prirode te Aristotelovo jedinstvo mjesta, vremena i radnje, dočim je glavni žanr [[tragedija]]. Značajni su autori: pjesnici [[François de Malherbe]] i [[Jean Chapelain]] te prozaik [[Jean Guez de Balzac]]. Javlja se polemika "starih" ([[Nicolas Boileau-Despréaux]], [[Jean Racine]]) koji žele održati primat antike i "modernih" ([[Charles Perrault]]).
 
U [Engleska|Engleskoj]] su značajni [[Alexander Pope]] (''[[Eseji o kritici]]'' kao manifest neoklasicizma), [[Samuel Johnson]] (sentimentalni roman) te britanski [[empirizam|empiristi]] ([[John Locke]], [[George Berkeley]], [[David Hume]], [[Thomas Hobbes]]), zatim [[Daniel Defoe]] i [[Jonathan Swift]] u struji [[moralizam|moralizma]] te [[Laurence Sterne]] s tzv. antiromanom. [[Francuska|Francuski]] se pisci oslanjaju na britanske empiriste, a djeluju enciklopedisti [[Voltaire]], [[Diderot]] i ostali te [[komedija|komediograf]] [[Molière]].
 
=== Književnost romantizma ===
[[Romantičarska književnost]] oslanja se na ideale [[priroda|prirode]], [[povijest]]i i usmenog pjesništva, posebice zbog zbirke [[Johann Gottfried Herder|Johanna Gottfrieda Herdera]] ''[[Glasovi naroda u pjesmama]]''.
 
U [[Njemačka|Njemačkoj]] romantizam počinje ''[[Sturm und Drang]]'' pokretom ([[Friedrich Schiller]]), nastavlja se na tzv. [[weimarska klasika|weimarsku klasiku]] ([[Johann Wolfgang von Goethe]], Friedrich Schiller) te na romantizam u užem smislu ([[Ludwig Tieck]], [[Novalis]], [[Ernst Theodor Wilhelm Hoffmann]]. U [[Engleska|Engleskoj]] se javlja antiklasicizam "jezerskih" pjesnika [[William Wordsworth|Williama Wordswortha]] i [[Samuel Taylor Coleridge|Samuela Taylora Coleridgea]] (''[[Lirske balade]]'') te "demonskih" pjesnika [[John Keats|Johna Keatsa]], [[George Gordon Byron|Georgea Gordona Byrona]] i [[Percy Bysshe Shelley|Percyja Bysshea Shelleyja]]. U [[Francuska|Francuskoj]] se u prvoj fazi javljaju [[Alphonse de Lamartine]] i [[Alfred de Vigny]], a u drugoj se slama klasicizam, duboko ukorijenjen u francuskoj književnosti, opusom [[Victor Hugo|Victora Hugoa]]
 
=== Književnost realizma ===
 
[[Realistička književnost]] književnopovijesniknjiževnopovijesno određuje se granicama [[1830]]. - [[1880]]. Realizam, prema [[Roman Jakobson|Jakobsonu]], oznaka je za težnju autora da u vlastito književno djelo unese što više empirijske uvjerljivosti, oznaka za težnju čitatelja da na temelju vlastite prosudbe prihvaća djelo kao primjereno zbilji i oznaka za osobine djela [[19. stoljeće|19. stoljeća]] koja su postala idealnim obrascem [[umjetnost|umjetničkog]] stvaranja i oblikovanja. Glavni je žanr [[roman]].
 
U [[Francuska|Francuskoj]] manifest realizma piše [[Champfleury]] (''[[Realizam (Champfleury)|Realizam]]'', u prvom je naraštaju dualizam romantizma i realizma: [[Stendhal]], [[Honoré de Balzac]], a u drugom se javlja [[naturalizam]]: [[Émile Zola]] (''[[Eksperimentalni roman]]''), [[Guy de Maupassant ]], [[Gustave Flaubert]]. Inačica naturalizma u [[Italija|Italiji]] naziva se [[verizam|verizmom]], pod vodstvom [[Giovanni Verga|Giovannija Verge]]. U [[Engleska|Engleskoj]] vlada [[Viktorija, kraljica Ujedinjenog Kraljevstva|viktorijanizam]]: [[Charles Dickens]], [[William Makepeace Thackeray]], [[George Eliot]] te sestre [[Emily Brontë]], [[Charlotte Brontë]] i [[Anne Brontë]]. U [[Rusija|Rusiji]] se u ranoj fazi javlja [[Nikolaj Vasiljevič Gogolj]], u srednjoj [[Ivan Turgenjev]], a u visokoj [[Fjodor Mihajlovič Dostojevski ]], [[Lav Nikolajevič Tolstoj]] i [[Ivan Aleksandrovič Gončarov]]. U [[Norveška|Norveškoj]] djeluje [[Henrik Ibsen]], dramatičar, a u [[Švedska|Švedskoj]] dramatičar [[August Strindberg]].
 
=== Književnost modernizma ===
Modernizam se tradicionalno dijeli na [[esteticizam]], [[avangarda|avangardu]], [[kasni modernizam]] i [[postmodernizam]].
 
Esteticizam je u [[Francuska|Francuskoj]] u obliku [[simbolizam|simbolizma]] u pjesništvu [[Charles Baudelaire|Charlesa Baudelairea]] (''[[Cvjetovi zla]]'') i [[larpurlartizam|larpurlartizma]], a veže se i s tzv. parnasovcima ([[Leconte de Lisle]], [[Théophile Gautier]]). Francuski su tradicionalni simbolisti bili [[Stéphane Mallarmé]] (manifest ''[[Umjetnička krivovjerja]]'', [[Paul Verlaine]] (manifest ''[[Pjesničko umijeće (Verlaine)|Pjesničko umijeće]]'') i [[Arthur Rimbaud]]. U [[Engleska|Engleskoj]] se javlja [[Oscar Wilde]], u [[Njemačka|Njemačkoj]] [[Rainer Maria Rilke]], a u Francuskoj također i [[Marcel Proust]].
 
Avangarda se dijeli na [[futurizam]] ([[Filippo Tommaso Marinetti]], [[Vladimir Majakovski]]) zanesen napretkom, [[ekspresionizam]] ([[Georg Trakl]], [[Gottfried Benn]]) temeljen na izrazu i [[emocija|emocijama]], [[dadaizam]] temeljens naidejama [[Nietzsche]]ovuova [[nihilizam|nihilizmunihilizma]] ([[Tristan Tzara]]) i [[nadrealizam]] kao njegov radikalniji oblik oslonjen na [[psihoanaliza|psihoanalizu]] ([[André Breton]]).
 
U kasnom modernizmu slabi utjecaj avangarde. Autori: [[Mihail Bulgakov]], [[Thomas Mann]], [[Albert Camus]], [[Jean-Paul Sartre]], [[Samuel Beckett]], [[Eugene Ionesco]], [[Ernest Hemingway]], [[J. D. Salinger]], [[Pablo Neruda]], [[Boris Pasternak]], [[Marguerite Yourcenar]] itd.