Ferdo Livadić: razlika između inačica

 

Godine [[1815]]. otac ga šalje u [[Graz]] ([[Austrija]]) na studij prava. U isto je vrijeme Livadić je studirao i glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera, prijatelja [[Beethoven]]a i [[Schubert]]a. Uskoro je Livadić postao poznat u Grazu kao violinist, pijanist i skladatelj, pa ga je Štajersko glazbeno društvo proglasilo počasnim članom. Nakon što je diplomirao pravo 1822. godine, želio je otići u [[Beč]] i steći doktorat, te nastaviti svoje glazbeno obrazovanje. Ali, s navršene 24 godine, otac mu je, u skladu s tetkinom oporukom, predao imanje. Livadić se morao vratiti u Samobor i skrbiti za imanje. U Grazu se i oženio [[24. veljače]] [[1823]]. godine s Katarinom Presinger. Punih 56 godina proveo je Livadić u svome dvorcu i bio je domaćin svim istaknutim osobama i vođama Ilirskoga pokreta. Njegovi stalni gosti bili su, pored [[Ljudevit Gaj|Gaja]], [[Ljudevit Vukotinović]] (Livadić je uglazbio njegovu pjesmu Okićke vrane), [[Dragutin Rakovac]], [[Petar Preradović]], [[Stanko Vraz]] (koji se prilikom posjeta Samoboru zaljubio u u lijepu Gajevu nećaku - Ljubicu Julijanu Cantilly i posvetio joj svoju knjigu pjesama Gjulabije), [[Vatroslav Lisinski]] (autor prve hrvatske opere Ljubav i zloba) i mnogi drugi. Livadića su posjećivali i mnogi strani umjetnici kao Willmers, Julius Epstein, Leopold Zellner, Grün, Stazić-Stöger, Zadrobilkov, Cecilija Frank, itd. Njegov gost bio je i slavni [[Franz Liszt]] za svoga posjeta [[Zagreb]]u [[1846]]. godine.

=== Stvaralaštvo ===

Livadić je proučavao i skupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama. On je u svome domu jedne zimske večeri [[1833]]. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu [[Još Hrvatska ni propala]] na tekst svoga prijatelja i vođe [[Ilirski pokret|Ilirskoga pokreta]] [[Ljudevit Gaj|Ljudevita Gaja]]. Kako je Gaj sam pripovijedao, početkom [[1833]]. godine vozio se navečer saonicama Livadiću u Samobor. Očaran ljepotom zimskog krajolika i seljačkom glazbom koja je dopirala iz obližnjeg sela, počeo je slagati stihove. Stigavši u Livadićev dom, pohitao je uz stube, zatražio papira i zapisao pjesmu. Livadić je sjeo za svoj glasovir i prema Gajevu pjevuckanju skladao glazbu u narodnom ritmu. Ta je pjesma ubrzo postala svojevrsnom himnom Ilirskoga pokreta. Prvi puta javno je izvedena u zagrebačkom kazalištu 7. veljače [[1835]]. godine u međučinu izvedbe predstave Josefa Schweigerta "Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin" (na njemačkom). Za zbor i orkestar popijevku je priredio dirigent [[Juraj Wiesner von Morgenstern]]. Otpjevana na hrvatskom, pjesma je doživjela burne ovacije, ponovljena je deset puta i redovno je izvođena u kasnijim reprizama predstave. Ferdo Livadić je priredio skladbu za glas i klavir za prvi javni nastup šesnaestogodišnje grofice Sidonije Erdödy u ožujku [[1835]]. godine. Ona je kasnije pjevala u mnogim izvedbama djela ilirskih skladatelja.