Razlika između inačica stranice »Krešimir Baranović«

Nema promjene veličine ,  prije 14 godina
bez sažetka
m (link fix)
'''Krešimir Baranović''' ([[25. lipanj]] [[1894]]. - [[17. studeni]] [[1975]].)
 
U [[Zagreb]]u uči teoretske predmete, [[klavir]] i [[rog]], da bi, nakon mature, upisao [[kompozicija (glazba)|kompoziciju]] na Muzičkoj akademiji u [[Beč]]u ([[1912]].-[[1914]].). [[1915]]. godine postaje dirigent u [[Zagrebačka opera|Zagrebačkoj operi]], gde ostaje sve do [[1927]]., kada prelazi na istu dužnost u [[Beograd]], da bi tijekom [[1927]]. i [[1928]]. gostovao sa baletskom trupom [[Ana Pavlovna|Ane Pavlovne]] u [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Nizozemska|Nizozemskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]] i [[Italija|Italiji]]. U Zagreb se vraća [[1928]]. na staro mjesto, gdje ostaje sve do [[1943]]., kada preuzima vođenje Radio-orkestra u [[Bratislava|Bratislavi]] ([[Slovačka]]), gdje je imenovan i za direktora Opere ([[1945]].-[[46]].). Nakon toga postaje profesor MuzičkeGlazbene akademije, dirigent Opere i direktor [[Filharmonija|Filharmonije]] u Beogradu do [[1964]].
 
Kao stvaralac, Baranović je jedna od najmarkantnijih ličnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj muziciglazbi. S posebnim [[afinitet]]om prema [[Rusija|ruskoj]] glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj dijelatnosti, on se nadovezuje na ranog [[Igor Stavinski|Stravinskog]] (''Petruška''), ali, oslanjajući se i na narodni [[melos]], stvara vlastiti muzičkiglazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.
 
Kao prvenstveno [[Opera|operski]] [[dirigent]], on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' otpočinje novu epohu u razvoju savremenog [[balet]]a u nas. Od scenskih kompozicija spomenućemo opere ''[[Striženo-košeno]]'' (na tekst [[Gustav Krklec|Gustava Krkleca]], [[1932]].) i ''[[Nevesta od Cetingrada|Nevestu od Cetingrada]]'' (prema [[August Šenoa|Šenoinoj]] noveli, 1951.), zatim balete, koji su, osim pomenutog, ''[[Imbrek s nosom]]'' (1935.) i ''[[Kineska priča (balet)|Kineska priča]]''. Osim ovih dela, u njegovom opusu treba istaknuti ''[[Simfonietta|Simfoniettu]]'' (1939.), ''Simfoniettu'' za gudače (1951.), ''[[Simfonijski scherzo]]'' (1921.), rapsodiju ''[[Pesma guslara]]'' (1943.), cikluse za glas i orkestar ''[[Z mojih bregov]]'' (1927.), ''[[Moj grad (Baranović)|Moj grad]]'' (1943.) i ''[[Iz osame]]'' (1944.), solo pjesme, horove i filmsku muziku, a u poslednjem periodu simfonijsku poemu ''Pan'' (1957.) i kantatu ''Goran'' (1960.) na stihove [[Ivan Goran Kovačić|Ivana Gorana Kovačića]].
Anonimni suradnik