Jovan Plamenac: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Uklanjanje izmjene 1745870 što ju je unio/unijela MatoVuković (Razgovor sa suradnikom:MatoVuković) Vlikosprska propaganda, bez izvora
Redak 1:
'''Jovan Simonov Plamenac''' ([[BoljevićiCrmnica]], [[OsmanlijskoCrna carstvoGora]] [[18731879.]] - [[Nezavisna Država Crna Gora|okupirana Crna Gora]], [[ 1944.]] ) je bio učitelj, pedagog,bivši crnogorski, srpski i jugoslavenski političar i državnikministar, crnogorski pravaš i srpski radikalpremijer, narodnipredsjednik zastupnik[[Crnogorska inarodna ministarskupština|Crnogorske unarodne više vladaskupštine]], premijer i ambasador u vlastima u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslaviji,glavni organizator [[Božićne pobune|Božićne pobune]] [[1919.]] godine, žestoki[[slobodni borac za očuvanje pravnoga poretkazidar]], te kolaboracionista u vrijeme Drugog svjetskog ratapublicist, strijeljanstrijeljali odga strane partizana bez suđenja[[partizani]].
 
== Mladost Karijera==
Jovan Plamenac se rodio u selu Boljevići, izvan grada [[Bar]]a, a bliže [[Skadarsko jezero|Skadarskog jezera]], u onome što je još bilo Tursko carstvo, davne 1873. godine, prije nego što je ta teritorija u srpsko-turskim ratovima 1877. godine osvojena od Turaka, tj. dobivena na Berlinskom kongresu 1878. godine. Jovan Simonov Plamenac se rodio kao potomak [[Stara Crna Gora|starocrnogorskog]] plemena istoimenog selu, Boljevićima, iz [[Crmnica|Crmnice]], odnosno Crmničke nahije. Staro bratstvo Plamenaca, koje je dobilo ime po ''plamenu'', predstavlja najjači ogranak Boljevića, imajući vodeću ulogu u njemu skoro tri stoljeća do Jovanova rođenja.
 
Gimnaziju završio u Beogradu a iz učiteljske škole u Aleksincu ([[Srbija]]) su ga protjerale srpske vlasti [[1899.]] s velikom grupom drugih kasnije poznatih [[Crnogorci|Crnogoraca]] ([[Mihailo Ivanović]], [[Savo Vuletić]], itd.). Učiteljsku je školu završio u [[Pakrac|Pakracu]] ([[Hrvatska]]) a Filozofski fakultet u Njemačkoj.
Niže školovanje Jovan je završio u samoj [[Kneževina Crna Gora|Knjaževini Crnoj Gori]], u svom kraju, uključujući i nižu srednju školu, pa je potom otišao u [[Kraljevina Srbija|Kraljevinu Srbiju]] za više obrazovanje. Pohađao je učiteljsku školu u Aleksincu, koju je napustio, a završio je u [[Pakrac]]u u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]] dvojnoj monarhiji, u Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije, njezinoga ugarskoga dijela. Naknadno je završio dvogodišnji pedagoški kurs u Jeni u Njemačkom carstvu.
 
Po povratku u domovinu, zastupnik u crnogorskom parlamentu od [[1906.]] godine, ministar prosvjete i crkvenih djela ([[1907.]]-[[1909.]]), ministar unutarnjih poslova ([[1907.]]-[[1910.]]), predsjednik Crnogorske narodne skupštine (1911.), pa ponovno ministar unutarnjih poslova ([[1912.]]-[[1913.]]), kada napušta državnu službu.
Po povratku u domovinu, dobija posao vaspitača u srpskoj pravoslavnoj bogosloviji i učiteljskoj školi.
 
== Emigracija ==
== Političar u Crnoj Gori ==
Nakon školovanja se vraća u domovinu i biva 1906. godine uspješno izabran na prvim crnogorskim parlamentarnim izborima, poslije proglašavanja Ustava za Knjaževinu Crnu Goru od strane Knjaza Nikole godinu dana ranije, za parlamentarnog zastupnika. Svoju prvu parlamentarnu aktivnost iskazuje u debati oko službenoga imena Crnogorske narodne skupštine u vrijeme njenih prvih zasijedanja iste godine. Glavna debata je bila ima li potrebe isticati srpsku pripadnost crnogorske države samim imenom, jer bi tako dolazilo do miješanja sa srbijanskom narodnom skupštinom. Jovan S. Plamenac je bio najžešći zagovornik ideja koja je pobijedila i bila izglasana većinskim glasovima, a naime ta da službeni naziv narodne skupštine bude ''Srpska Narodna Skupština Knjaževine Crne Gore''.
 
Srpske su vojne vlasti po okupaciji [[Kraljevina Crna Gora|Kraljevine Crna Gora]] listopada [[1918.]] mislile kako je Jovan Plamenac, zbog rezignacije iz [[1913.]] godine, pogodan za manipuliranje. Srpski ga je potpukovnik Svetislav Simović pozvao da održi govor uoči [[Podgorička skupština|Podgoričke skupštine]], ali je Plamenac na jednom skupu na [[Cetinje|Cetinju]] agitirao žestoko protiv srpske okupacije.
=== Ministar ===
Nakon razbijanja prve političke partije u Crnoj Gori, [[Narodna stranka (Crna Gora)|Narodne stranke]] i rušenja vlade narodnjaka [[Andrija Radović|Andrije Radovića]], zbog političkih sukoba sa dvorom, osniva se nova vlada lojalna direktni Nikolinoj vladavini mladog srpskog narodnjaka i omladinca upravo došlog iz Primorja, [[Lazar Tomanović|Lazara Tomanovića]], 17.04.1907. godine. U ovaj Ministarski savjet ulazi Jovan Plamenac kao Ministar prosvjete i crkvenih djela, smjenjujući [[Gavrilo Cerović|Gavrila Cerovića]]. 15.04.1909. godine Tomanovićeva vlada daje otkaz, nakon što joj je izglasano nepovjerenje u narodnoj skupštini prouzrokovano surovim metodama protiv demokracije i neuspješnom spoljnom politikom, u vrijeme aneksione krize i vrhunca [[Istočno pitanje|istočnog pitanja]], kada je Austro-Ugarska anektirala [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], a koju je crnogorska politika smatrala srpskim nacionalnim teritorijem, te je tako Plamenac izgubio i svoje ministarstvo. U vrijeme svog ministrovanja, Jovanu Plamencu se može pripisati uspješno usvajanje ''Zakona o parohijalnom sveštenstvu'' za srpsko-pravoslavnu Cetinjsku mitropoliju, koja se tada smatrala autokefalnom crnogorskom crkvom. Kao predlagač zakona, Plamenac je održao govor u narodnoj skupštini:
 
Nekih mjesec dana nakon Podgoričke skupštine, Plamenac je glavni organizator i inspirator Božićne pobune, te crnogorskog ustanka koji je potom uslijedio. Plamenca je pozvao Kralj [[Nikola I. Petrović]] da dođe u inozemstvo, te je on početkom [[1919.]] imenovan za premijera. Vodio je snažnu diplomatsku i vojnu akciju u pokušaju restauriranja crnogorske države (vidi: [[Crnogorska vojska 1919.-1921.]]).
{{citat|Dakle, gospodo narodni poslanici, kao što sam napomenuo, Hrišćanstvo se javlja čovječanstvu kao nosilac morala i kulture, a u srpskom narodu se pak javlja vidom Pravoslavlja kao nosilac i zaštitnik državne i nacionalne srpske ideje. I doista nijedna Crkva nije zadužila ni jedan narod toliko, koliko je Srpska Crkva i srpsko sveštenstvo zadužilo srpski narod, na čemu treba mu vječito budemo blagodarni (Glasovi: Tako je!). Gospodo poslanici, uzimajući za obzir šta je sve Srpska Crkva i njeno sveštenstvo učinilo do danas za opstanak i razvitak našeg naroda; uzimajući u obzir kakva sudbina čeka još srpski narod, pa prema tome razumije se kakav još zadatak i dalji rad čeka naše sveštenstvo.}}
 
Vlada Jovana Plamenca se notom od 16. listopada [[1920.]] godine obratila generalnom sekretaru [[Društvo naroda|Društvu naroda]] sa molbom da se delegacijama na skupštini podijeli dokumentacija o postupcima velikih sila prema Crnoj Gori i o ponašanju srpskih trupa u Crnoj Gori. Društvu naroda su predati dokumenti pod sljedećim nasolovima (citirano na [[crnogorski|crnogorskom]]):
Pozivajući se između ostalog i na nacionalne osjećaje, crnogorska narodna skupština je gotovo jednoglasno usvojila Jovanov prijedlog zakona. Narodni zastupnik Risto Bošković je reagirao na Jovanovu besjedu:
 
* ''"Crna Gora pred Društvom naroda ";''
{{citat|Gospodo poslanici, poslije onako lijepog govora g. ministra prosvjete i crkvenih poslova, kao i njegovog Visokopreosveštenstva Gospodina Mitropolita, koji su iznijeli važnost i značaj Pravoslavne Crkve i srpskog sveštenstva po našu opštu stvar...}}
* ''"Dokumenta o srpskim zvjerstvima u Crnoj Gori ",'' i
* ''"Memorandum o suđenju crnogorskim rodoljubima pred srpskim vojnim sudom".''
 
Na dužnosti premijera je Plamenac ostao do 15. lipnja [[1921.]] kada je podnio ostavku. Nakon smrti posljednjega crnogorskog premijera u egzilu, generala [[Milutin Vučinić|Milutina Vučinića]], Plamenac je pokušao rujna [[1922.]] preuzeti premijersko mjesto, no za to nije imao podršku kraljice [[Milena Petrović|Milene Petrović]], supruge tada pokojnoga Kralja Nikole.
Knjaz Nikola se nije obazirao na zakonodavno tijelo i preporuke bivšeg predsjednika ministarstva Lazara Tomanovića, te mu je dao novi mandat da sastavi Ministarski Savjet. U novom sazivu ministarskog savjeta Jovan Plamenac je po osobnom zahtjevu postavljen za Ministra unutarnjih poslova, a kako mu nasljednik nije bio pronađen, ministar pravde dr [[Sekula Drljević|Sekule Drljević]] je postao i vršilac dužnosti ministra prosvjete i crkvenih djela. Kako je bio u tim krugovima, Jovan Plamenac se uključiju u drugu, novosnovanu političku stranku u Crnoj Gori, [[Prava narodna stranka|Pravu narodnu stranku]], koja se predstavljala više kao dvorska stranka, protivna revolucionarnijim klubašima, pa i postao znameniti pravaš. Zbog svojih rigoroznih činova je zadobio žestoki gnjev klubaša i klubaških pristalica, koji su i dalje bili progonjeni.
 
[[Fašisti|Fašisti]]čke talijanske su ga vlasti protjerale, te je Plamenac otputovao za [[Sjedinjene Američke Države]], gdje je u [[New York|New Yorku]] još jednom pokušao pokrenuti crnogorsku stvar s mrtve točke.
06.02.1910. godine je privremeno napustio ovo ministarsko mjesto na nekoliko mjeseci, a premijer Tomanović je napustio svoje mjesto da bi ga mijenjao. Jovan Simonov Plamenac je doživio preobražanje Crne Gore iz kneževine u kraljevinu, odnosno krunidžbu knjaza [[Nikola Petrović|Nikole I. Petrovića]] za prvog crnogorskoga kralja. 13.04.1910. se vraća na svoju staru poziciju postajući po drugi put Ministar unutrašnjih djela u novom pravaškom ministarskom savjetu dr Lazara Tomanovića. Sa te pozicije ponovno odlazi nakon incidenta restrukturiranjem treće Tomanovićeve vlade 12.09.1910. godine, kada Tomanović za ministra policije postavlja [[Filip Jergović|Filipa Jergovića]].
 
==U Beogradu==
=== Predsjednik skupštine ===
1911. godine ponovno počinje svoju izbornu kampanju. Kao lider pravaša na izborima, uspješno izvojuje pobjedu za Pravu narodnu stranku koja ostaje najjača parlamentarna crnogorska stranka, ističući izričito [[Velika Srbija|velikosrpski]] predizborni program, u kojem se javno opredjelio za Veliku Srbiju. Kao najzadužniji za očuvavajući uspjeh pravaša, Jovan Simonov Plamenac je većinskim glasovima izabran za Predsjednika Crnogorske narodne skupštine 14.12.1911. i na tom mjestu ostaje sve do raspuštanja parlamenta 07.11.1913. Paralelno sa tom dužnosti, obavlja po treći put poziciju Ministra unutrašnjih djela u vladi vojvode [[Mitar Martinović|Mitra Martinovića]] od 19.06.1912. do 08.05.1913. U isto vrijeme je i vršilac svog nekadašnjeg Ministarstva prosvjete i crkvenih djela, a za čije mjesto nije određen ministar. U ovo burno vrijeme se odvijaju [[Balkanski ratovi]] u kojim je crnogorska država gotovo udvostručena i dobila zajedničku granicu sa Srbijom, čemu je strijemila službena politika. Shodno tome počinju pripreme za ujedinjenje dviju srpskih nacionalnih država, a na Plamenčevo mjesto dolazi nekadašnji klubaški ministar [[Labud Gojnić]]. Nakon toga se povlači iz politike i živi mirno na [[Cetinje|Cetinju]], ali ostaje povjerenik Crnogorskog dvora. U vrijeme [[Prvi balkanski rat|Prvog balkanskog rata]], 1912. godine putuje u [[Istanbul]], gdje vodi sa ostalim balkanskim saveznicima neuspješne mirovne pregovore sa osmanskim vlastima, predstavljajući Kraljevinu Crnu Goru.
 
Nakon amnestije, doselio se Plamenac početkom [[1925.]] u Beograd, gdje je od Vlade [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]] ([[Nikola Pašić]] - [[Svetozar Pribičević]]) dopio zaposlenje i plaću u rangu ministra I. klase. No, uistinu, to je bila formalnost, jer je Plamenac odbijao raditi bilo što. Srbi su ga, premda im je bio ljuti protivnik, veoma cijenili i nastojali su ga korumpirati ne bi li agitirao i trajno "smirio" Crnu Goru.
== Svjetski rat i ujedinjenje ==
=== Oslobođenje ===
1914. godine [[Kraljevina Crna Gora]] se izjasnila u solidarnost Srbiji i, uprkos obećanjima [[Centralne sile|Centralnih sila]], otvorila rat njima i ušla u boj. Ovo je dovelo do pada Crne Gore pod okupaciju i njene činjenične kapitulacije 1916. godine, kao i krišom bjekstva Nikole, njegova dvora i najbližih pristalica iz zemlje u Kraljevinu Italiju. Jovan Plamenac je bio jedan od prvih koji je za strane novinare napao kralja Nikolu, tvrdeći da se od tog trenutka može smatrati kao mrtav, jer nije postupio kao srbijanski kralj [[Petar Karađorđević|Petar I. Karađorđević]] ili belgijski kralj [[Albert]], čije su zemlje bile teško pritisnut naoružanih snagama Centralnih sila. U vrijeme okupacije je moralni podržavalac pokreta otpora. Krajem 1918. godine poslije proboja [[Solunska fronta|solunske fronte]], [[Saveznici|savezničke snage]] pod komandom francuskog generala Franše D'Eperea oslobađaju Crnu Goru, u prvom redu Jadranske trupe Srpske vojske generala Dragutina Milutinovića uz pomoć srbijanskih i crnogorskih ustanika i komita. Oslobođenjem Cetinja od strane jednog srbijanskog bataljona obnavlja se cetinjska uprava, ali i vojna paralelno sa civilnom. Nakon proslave oslobođenja Cetinja organizovane od strane predsjednika općine i cetinjske omladine, potpukovnik Svetislav T. Simović saziva zbor viđenijih Cetinjana na kojem se vodi javna rasprava i biraju privremeni upravitelji varoši Cetinje. Na sastanku 08.11.1918. učestvuje i Jovan S. Plamenac, pored [[Spasoje Piletić|Spasoja Piletića]], mitropolita [[Gavrilo Dožić|Gavrila Dožića]], predstavnika Crnogorske Vlade u Egzilu na zboru [[Milo Matanović|Mila Matanovića]] i drugih poznatih crnogorskih ličnosti.
 
Nakon što su Plamenca u odvojene audijencije primili Nikola Pašić i Kralj [[Aleksandar Karađorđević]], Crnogorci "ujedinitelji" jako su se bunili. [[Nikola Đonović]] je pisao protestne pamflete a zastupnik [[Risto Jojić]] u u Skupštini podnio interpelaciju.
=== Ujedinjenje ===
Jovan S. Plamenac odbija da uzme bilo kakvo učešće u [[Podgorička skupština|Velikoj narodnoj skupštini Srpskog Naroda u Crnoj Gori]] koja je preuzela na sebe priznavanje i izvršenje ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, potom započinjanje puta ka većoj zajedničkoj srpsko-hrvatsko-slovenskoj državi, smatrajući čin nelegalnim, suprotnim crnogorskom zakonu i samim tim parlament nelegitimnim narodnim predstavništvom Crne Gore. Po izbornom krahu pristalica uslovnog jugoslavenskog ujedinjenja [[Zelenaši|zelenaša]] na Cetinju, koji ne uspjevaju osvojiti većinu glasova, a što uspjevaju unitaristički [[Bjelaši|bjelaši]], te ili odbijanju prozelenaški orijentiranih narodnih zastupnika da prisustvuju sjednicama Podgoričke skupštine ili u većem broju pristajanju probjelaškom vidu, jer nisu imali većinu u skupštini, Jovan Plamenac dolazi na ideju oružane pobune i obnove crnogorske državnosti, kao striktni legalista, smatrajući potpuno gušenje crnogorske neovisnosti i suverenosti potpuno pravno neprihvatljivim.
 
Plamenac je mirno živio u apartmanu hotela "Moskva" u Beogradu. Tijekom [[1930-ih]] oglašavao se u tadašnjoj štampi i u oštrim polemikama branio je sebe, Crnu Goru i [[Crnogorci|Crnogorce]]. Protivnici su mu pripisivali vlastoljublje, pretjeranu ambicioznost i surovost, no nitko mu nije osporio, dapače, ludu hrabrost, principijelnost i lično poštenje.
=== Božična pobuna ===
Po Crnoj Gori radi na okupljanju simpatizera oružane pobune protiv odluka Podgoričke skupštine. Na Cetinju osniva ''Odbor za pobunu'' u koji ulaze pojedini viđeniji crnogorski državnici. Stupa u kontakt sa agentima Kraljevine Italije, u prvom redu publiciste novinara Giovanni Baldacci, agenta Ministarstva unutarnjih poslova, koji je poslat da radi na pripremi Božićne pobune. Stupa i preko tajnog neformalnog agenta crnogorske vlade u egzilu (pod premijerom [[Evgenije Popović|Evgenijem Popovićem]]). Uspješno naoružava pojedine ljude talijanskim naoružanjem i namirnicama i prenosi Baldaccijeva obećanja da će Italija svim snagama intervenirati u Crnoj Gori u slučaju oružane akcije - ista je napravila do tada dva neuspješna pokušaja da okupira Crnu Goru izvan datog joj mandata od strane savezničke komande i prema mirovnom ugovoru sa bivšom Austro-Ugarskom. Planovi su od početaka bili na međunarodnom planu osuđeni na propast, jer Rim nije stojao iza Baldaccijevih tvrdnji i obavezao se da će se Italija održati samo u Boki kotorskoj i crnogorskom Pomorju, te da se neće uopće ustupati u bilo kakav novi rat. Italiji su trebali neredi u Crnoj Gori radi političkih ciljeva, kako bi na pregovaračkom stolu o crtanju novih granica u Europi i dioba interesnih sfera imala više kečeva u rukavu, jer je i to izuzetno s pravom, nezadovoljna bila dotadašnjim razvitkom situacije imajući na umu Londonski pakt iz 1915. godine kojim je batalila sve mogućnosti da stane na stranu Centralnih sila i ušla u rat na stranu Antante. Plamenac, kratkovid, nije uspio ovo uvidjeti i iskreno je vjerovao u Baldaccijeve prazne riječi, koje su poslušali i mnogi drugi pojedinci i odlučili se na oružanu bunu.
 
==Ubojstvo==
Jovan Plamenac je dugo radio na strateškom planiranju kako izvjesti brzi pohod, ali nije imao nikakva ratna iskustva, za što je dobio kritike od Odbora, a u prvom redu Krste Z. Popovića, jer je striktno zahtjevao da se nijedna odluka ne donosi bez njegova odobrenja, što je bilo i u programu Odbora za pobunu, tijela kojim je on predsjedavao. Još jedna loša stvar je bila Plamenčeva lakomislenost, jer je povjerovao lažnim izvještajima Baldaccija da postoji samo 1.500 vojnika pod Beogradom koji bi im se suprotstavili. Vjerovao je i da je narodna volja na njegovoj strani, te da će se, čim počne, ustanak vrlo brzo proširiti i postati masovan. Prvi je sačinio Plan, koji bi uključivao plansku pobunu, tihu talijansku intervencionu podršku i povratak kralja Nikole, kao i oslobođenje Crne Gore i povratak pune neovisnosti. Plan nije naišao na odobrenje kod Odbora, koji je bio za ujedinjenje, ali po zelenaškom principu, u kojoj bi Crna Gora ušla ravnopravno sa Srbijom u Jugoslaviju. Koristio je svoj veto da bi spriječio ikakvo pregovaranje o konkretnom datumu pobune, jer je dostavio svoj plan talijanskoj vladi preko Baldaccija i čekao odobrenje, koje nikada nije stiglo. Plan takođe nije proslijeđen Crnogorskoj Kraljevskoj Vladi u Egzilu u [[Francuska|Francuskoj]] kod [[Pariz]]a, koja je, docnije saznajući za njega, reagirala zgrožavanjem. Pogotovo je, kada se pobuna odvila, bio šokiran Ministar vojni [[Nikola Hajduković]], koji je optužio Plamenca za bratoubilaštvo, krvništvo, šurovanje sa Italijom i najsvetogrdniji čin prolijevanja kršćanske krvi na dan Božića.
 
Do [[1944.]] je Plamenac bio u Beogradu. Nitko od historičara nije utvrdio zbog čega je točno Plamenac sredinom 1944. usred ratnoga kaosa prevalio put od Beograda do rodne Crne Gore.
Kako su počeli na Cetinju pregovori između Odbora za pobunu i savezničke komande, da bi se spriječilo međusobno bratsko krvoproliće, pojedini članovi, uključujući i predsjednik Jovan Plamenac, odlaze sa Cetinja, između ostalog i iz opravdanog straha da ne budu uhićeni od strane probjelaških vlasti i prosrpskih trupa. Jovan se seli bliže Boke kotorske, gdje je trebala biti osnovana zajedno sa talijanskim oficirima vojna komanda pobunjeničkog pokreta pod njegovim vođstvom. Glavni pobornik ujedinjenja Andrija Radović organizira na Cetinju u "Domu slobode" veliki narodni miting, kojem prisustvuje masa Cetinjana i brojnih znamenitih osoba iz svih krajeva crnogorskih. Na njemu je usvojena rezolucija kojom se kriticizira Italija i njena politika i nepoštovanje principa na kojem se i ona sama ujedinila i zahtjeva međunarodno momentalno priznanje ujedinjenja. Izjavu je poptisalo 5 od 6 bivših crnogorskih premijera, a šesti nije dijelio službeno drukčije stavove; mitingu je i u zemlji i inozemstvu pripisivana velika važnost upravo zbog ovoga, što je dovelo do panike u Odboru i određivanje datuma i odlučnost na ofanzivu bez prisutnosti Plamenca. U daljnjim akcijama, i u vrijeme skršavanja prvih predpobuna u drugim krajevima Crne Gore, Jovan S. Plamenac više nema udjela, jer Odbor ga nije mogao nigdje naći - izgledalo je kao da je prosto nestao. Pobunjenički pokret isto nije prihvatio Plamenčeve ideje o obnovi crnogorske države, već se vratio zelenaškim originalnim idejama sporazumnog ujedinjenja u jedinstvenu državu Jugoslavena. Kasnije se otkrilo da je Jovan Plamenac, shvatajući kasno da od Italije neće stići direktna vojna potpora, razočaran, pobjegao u [[Albanija|Albaniju]], a iz Albanije je zaplovio u Italiju, iz opravdanog straha od zatočeništva. Sama Božićna pobuna je vrlo brzo i bez većih teškoća skršena, u prvom redu od strane Crnogorske omladine pod vođstvom [[Marko Daković|Marka Dakovića]], većina od nešto manje od 3.000 pobunjenika se predala, otišla kućama ili prebjegla sa talijanskim vojskama kada su se povukle nazad preko Jadranskog mora.
 
Uhitili su ga crnogorski partizani i po kratkom postupku strijeljali negdje u okolici [[Cetinje|Cetinja]].
== Emigracija ==
=== Premijer ===
Kako se vlada Evgenija Popovića u egzilu pokazala u potpunosti bezuspješnom i slabom, Nikola je počeo sastavljanje novog Ministarskog savjeta. Italija se skoncentrirala na publiciziranje crnogorskog pitanja i otvorila u spoljnom ministarstvu kancelariju za Crnu Goru pod Giovannijem Baldaccijem, dok je predstavila Jovana S. Plamenca kao svog kandidata za novog premijera. Nemajući mnogo izbora i uz određenu dozu oklijevanja, Nikola je 01.03.1919. postavio Plamenca za premijera. Nikolini savjetnici su prikazali ovu odluku kao loš potez, dovodeći jednu vrlo nepopularnu osobu na tako važno mjesto i predstavili to konačan trenutak kada oronuli izgnanik kralj Nikola više ne vodi sopstvenu politiku, već njegova umjesto njega vlada talijansku. Izbor Jovana Plamenca za Predsjednika Ministarskog savjeta, a u isto vrijeme i za Ministra inostranih, kao i vršilac dužnosti ministarstva unutarnjih djela nekadašnjeg Hajdukovića, dovelo je do rasipanja crnogorskog činovničkog aparata u [[Neully]]-ju, a pogotovo prethodnog ministra unutarnjih djela Nika Hajdukovića, koji nije mogao povjerovati da je kralj popustio talijanskim pritiscima i postavio Plamenca za premijera.
 
U vrijeme svojeg predsjednikovanja bavio se održavanjem crnogorskog pitanja na međunarodnoj sceni, izdavanjem bezbroj protestnih i preporučnih nota vladama i pogotovo Velikim silama, isticanjem zločina i zloupotreba bjelaša i njihovih pristalica u Crnoj Gori, nerijetko preuveličavajući, a jedan od najpoznatijih činova je priznavanje paravojne formacije Crnogoraca i drugih emigranata u Italiji koji su korišćeni za prebacivanje i iznenadno terorističko napadanje jadranske obale i kao potporu prozelenaškim gerilcima koji su se još uvijek kao hajduci borili i pružali otpor po šumama kao razbojnici, za službenu Crnogorsku vojsku u egzilu iz [[Gaeta|Gaete]] 1920., koja je brojala oko 1.500 ljudi. godine. Krajem '20. godine su izvršeni slobodni referendumski izbori u Crnoj Gori, koje je međunarodna zajednica potvrdila, uprkos zahtjevanjima Plamenčeve vlade da se ne može govoriti ni o kakvim provjerama volje Crnogoraca ili izbora ili pak pregovora do prvo obnove crnogorske državnosti, što ipak nije bilo tada realno. Ovo je uslijedilo priznavanjem ujedinjenja Crne Gore i Srbije od strane svih Velikih sila 1920. i 1921., kao i raspuštanja Crnogorske vojske u egzilu narednom talijanske vlade 1922. godine.
 
Velike sile su prekinule uplaćivati subvencije, tako da je Plamenčeva vlada ostala bez novčanog izvora. Nastupila je vrlo teška ekonomska kriza za nju, a pogotovo je postalo teško kada je stari kralj Nikola umro 01.03.1921. godine. Novi kralj u izgnanstvu [[Danilo Aleksandar Petrović Njegoš]] nije izrazio nikakvo zainteresovanje da održava ideje o suverenosti Crne Gore, i samo nekoliko dana nakon toga abdicira sa prijestola. Premijer Jovan Simonov Plamenac ga je žestoko optužio za šurovanje sa Beogradom, jer se vjerovalo da je htio priznati ujedinjenje i da je bio u kontaktu sa beogradskim vlastima, podsjećajući da je i prije rata iza leđa ostatka crnogorskog rukovođstva radio na ujedinjenju Srbije i Crne Gore. S druge strane, Plamenac je iz istih razloga i vršio pritisak na Danila da abdicira, kako bi i sam preuzeo veću vlast kao regent, a što ističe i sam Danilo u svojoj abdikaciji. Crnogorski državni aparat u egzilu je proglašen ''persona non grata'' u Francuskoj, tako da su se svi kolektivno iselili u Italiju, gdje su dobili kancelariju u [[San Remo|San Remu]]. U Italiji planovi i prijedlozi crnogorskoga premijera nisu naišli na dobre uši. Usljed svega što se desilo, Plamenac je i dalje hvalio svoju vladu kao uspješnu. Kako je prijestolonasljednik [[Mihailo Petrović Njegoš]] bio maloljetan, Kraljica [[Milena Vukotić]] je automatski postala namjesnik, a sljedstveno crnogorskom ustavu, predsjednik Ministarskog savjeta Jovan Plamenac se proglasio drugim članom namjesništva. Razočaran i striktni legalista kakav jeste, imajući na umu da su sve alternative istrošene i da je Kraljevina SHS međunarodno priznata, kao i da je Crna Gora činjenično uklopljena u taj državni sistem, proglasio je neopozivu ostavku, a dan na kojem je to učinio je bio 28.06.1921. godine, dan usvajanja Vidovdanskog ustava u Ustavotvornoj Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je smatrao konačnim činom pravnog ujedinjenja. Na stranu striktnog držanja principijelnosti, on nikada nije promijenio svoje mišljenje da je ujedinjenje izvršeno na protivrpavan način, a i ostao je u svojoj duši uvjeren da će jednoga dana doći i do trenutka legalne obnove crnogorske državnosti, samo ne pod njim, već novijom generacijom političkih aktivista, koji će imati veće šanse u tome. Na njegovu odluku o ostavci je uticao i talijanski ministar spoljnih poslova Sforza, sa kim je upao u žestoke sukobe zbog načina vođenja politike.
 
=== Dvije vlade i svršetak ===
Na njegovo mjesto kraljica Milena postavlja divizijara [[Milutin Vučinić|Milutina Vučinića]] i u odlučuje u potpunosti da preuzme u svoje ruke namjesništvo nad crnogorskim dvorom, mada Plamenac zadržava najuticajniju ulogu u crnogorskoj politici. Plamenac nikada nije priznaao kraljicu Milenu za namjesnika, već isključivo sebe, čvrsti i tvrdokorni, možda i previše tvrdoglavi, branitelj ustavnosti kakav jeste, radio je odvojeno od Milene u namjesništvu, pa su činjenično postojala dva različita Namjesnika, jer je tvrdio da je kralj Danilo prekršio ustav, proglašavajući njegovu babu, Nikolinu ženu, za namjesnicu, a to mu može biti samo majka Natalija Konstantinović iz srbijanske dinastije [[Obrenović]]. Presudni momenat je bio kada je Regent-kraljica Milena počela destrukturiranje crnogorskog aparata u izgnanstvu, obnovila veze sa Beogradom i dala mandat premijeru Vučiniću da počne proces priznanja Kralj. SHS i dinastije [[Karađorđević]]. S jedne strane činovi Plamenčevi koji su uslijedili nisu imali mnogo smisla, jer je i princeza Natalija podržala ujedinjenje, a s druge strane ona nije mu se sviđalo to što on nije bio upitan, a niti je zaista bilo pravedno da nepunoljetni kralj Mihailo izgubi krunu [[Stefan Dečanski|Stefana Dečanskog]] [[Nemanjić]], a da se on uopće i ne bude pitao.
 
Zbog istih problema, izveo je jednu novu pobunu, ovog puta na tlu Italije, ali značajno manjih dimenzija od prošle. Krajem 1922. godine je sa šakom oficirskih pristalica, zauzeo crnogorski ministarski savjet, nasilno zbacio premijera Milutina Vučinića u državnom udaru, zauzeo zgradu arhiva i sa dvadeset najamnika opkolio i okupirao crnogorski konzulat u [[Riviera|Rivijeri]], koji je bio dom kraljice Milene Vukotić. Oduzevši joj regentstvo, koje je smatrao da joj ne pripada, sebe je proglasio jedinim regentom, pozivajući se na vanredne situacije legalno je sam sebi dao vanredna apsolutistička ovlašćenja i sam sebe postavio za premijera aktualne crnogorske vlade. Pristalice Milene i protivnici Plamenčevog konzervativnog reakcionizma u crnogorskim državnim strukturama u Italiji su vrlo brzo reagirali i pod komandom Mila Vujovića, koji je potom postao vršilac dužnosti Predsjednika Ministarskog savjeta Kraljevine Crne Gore u egzilu, istisli Plamenčeve ljude iz većine objekata koje je Italija ustupala crnogorskim vlastima u izgnanstvu. Italija je postupala neutralno jer je sukob smatrala unutarnjim crnogorskim pitanjem, a i nije previše pažnje posvećivala događaju. Jovan Plamenac je potom uspostavio iste godine drugu crnogorsku vladu u egzilu, koja je funkcionirala paralelno sa onom pod kontrolom Mila Vujovića i bila odana kraljici Mileni, tvrdeći da njegova vlada jedina može biti smatrana legalnom. Događaji koji su se odvijali tih nedjelja nisu imali pretjeranog značaja, jer niti jednu niti drugu vladu nitko nije priznavao.
 
Namjeravajući brojne promjene u politici, Plamenac je htio premjestiti svoju vladu u talijansku prijestonicu Rim početi žustriju borbu za ustavni poredak, ali diplomatski, a ne silom, ponavljajući svoje postupke po Božićnoj pobuni iz 1919. godine. Razočarao se kada je otkrio da vjerojatno ni mali Mihailo neće nikakve akcije poduzimati, kao deklarirani jugopatriota. Neuspjevajući da učini ikakav značajniji pokret, talijanske vlasti su, isfrustrirane Plamenčevim činovima, spriječile njegovu crnogorsku vladu i prognale ga iz Italije 1923. godine, zabranjujući mu povratak. Njegovi posljednji pokušaji ka borbi protiv crnogorskoga namjesništva i vlade u izgnanstvu su bili ideje o okupljanju crnogorske emigracije i njenu mobilizaciju u pokretu za očuvavanje crnogorskog državnog uređenja. U tom smjeru se odlučio i na centar demokracije, [[Sjedinjene Američke Države]], najavljujući da će po dolasku u [[New York]] osnovati novu Vladu Kraljevine Crne Gore u izgnanstvu, koja bi bila uspješnija od svih njegovih dotadašnjih. U Americi je uhićen kao građanin niti jedne držae i čija dokumenta nisu nigdje priznata i interniran na [[Ellis island]]. Pušten je poslije dogovora na uslovnu slobou kretanja SAD-om, u kojoj ne osniva novu crnogorsku vladu u egzilu sporeći legalnost postojećoj kao što je prije najavio, već osniva nevladinu organizaciju, Društvo Crnogoraca u Sjevernoj Americi, sa istim namjerama. No, društvo uopće nije postalo uticajno ili mnogobrojno niti poznato po svojim aktivnostima, te se gasi već 1925. godine.
 
== Srpski radikal ==
1925. godine dolazi u Beograd i učlanjuje se u [[Srpska narodna radikalna stranka|Srpsku narodnu radikalnu stranku]] i postaje član vladajućih struktura, nakon pisanja oproštajnog pisma kralju Aleksandru, u kojem razjašnjava svoje principe odbrane vladavine prava. 1926. godine brani se na saslušanju u [[Zemun]]u, nakon čega je oslobođen svih potencijalnih optužbi za bilo koji krivični prekršaj. Postaje ministar-rezident Kraljevine Jugoslavije u [[Prag]]u, [[Čehoslovačka]], kao dio potpuno otvorene politike prema svim protivnicima ujedinjenja ako čin priznaju. Izaziva strahovito velike polemike i ogorčenje u jugoslavenskim vlastima, a posebice većini crnogorskih političara i narodnih predstavnika. Beogradu je donekle koristio organizator Božićne pobune i začetnik crnogorskog separatizma na njihovoj strani, dok su s druge strane, prozelenaški crnogorski seljački federalisti koristili Plamenca da pokažu nemoralnost radikalske partija koja prima svakoga tko hoće u članstvo, a koja je najžešće kriticizirala bivše učesnike oružane pobune koji su postali aktivni političari u novostvorenoj državi, a bili članovi drugih partija.
 
Redovni je adut u predizbornim kampanjama Radikalne stranke u Crnoj Gori. Autor je brojnih tekstova u kojima brani Crnu Goru i Crnogorce od napada zbog tobožnje izdaje i separatizma, uvijek stajući uz ustavnost. Na istom polju brani Vidovdanski ustav i unitarističko uređenje Kraljevine Jugoslavije, žestoko kriticirajući sve separatiste, komuniste i druge koji odu u ilegalu i tako počnu borbu za smjenjivanje i promjenu uređenja i vlasti. Pozdravlja odluku premijera crnogorske vlade u egzilu generala [[Anto Gvozdenović|Anta Gvozdenovića]] o gašenju njenog rada, ne smatrajući je legalnom. Prihvata odluku kralja Mihaila Petrovića Njegoša koji nakon što je postao punoljetan ukida namjesništvo, abdicira i priznaje [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandar I. Karađorđevića]] za crnogorskoga kralja 1929. godine, što ističe završnom točkom u procesu ujedinjenja Crne Gore sa ostalim južnoslavenskim prostorima.
 
== Kolaboracija i egzekucija ==
1941. godine Kraljevina Jugoslavija biva pobijeđenom u kratkom [[Aprilski rat|Aprilskome ratu]], nakon čega je nelegalno i nasilno rascijepana. Italijansko fašističko carstvo uspostavlja svoju marionetsku državu nezavisna država Kraljevina Crna Gora, koja ostaje bez šefa države, jer Mihailo Petrović odbija tu poziciju. Jovan S. Plamenac odbija da ima ikakvu ulogu u pokretu za obnovu crnogorske države, pa i u vlastima Sekule Drljevića koja je uspjela opstati samo jedan dan, smatrajući razbijanje jugoslavenske države protivpravnim činom. Njegovi docniji su pod dosta kontroverzi i postoje vrlo oprečni stavovi i za sada još uvijek misterije u brojnim nerazjašnjenim situacijama posljednjih godina njegova života.
 
Naime, smatra se da je bio kolaboracionista od 1941. do 1943. u Crnoj Gori, gdje zaista jeste došao i zauzeo poziciju sliču Krsti Popoviću, ali ne vojnu, pozivajući narod na mir i privremeno prihvatanje realnosti, dok se ne ostvare situacije za povratak pravnoga poretka. Poznato je da se zalagao za bratstvo između [[Crnogorci|crnogorskog]] i [[Hrvati|hrvatskog naroda]], koje izričito opisuje u jednom svom pismu-hvalospjevu [[Ustaše|ustaškom]] poglavniku [[Ante Pavelić|Anti Paveliću]], no ipak, odmah po osnutku marioneta-država [[Crna Gora|Crne Gore]] i [[Srbija|Srbije]], pisao je talijanskom fašističkom vitezu [[Benito Mussolini|Benitu Mussoliniju]] i [[Njemačka|njemačkom]] [[Nacizam|nacističkom]] fireru [[Adolf Hitler|Adolfu Hitleru]] protiv cijepanja srpskog naroda na Srbiju i Crnu Goru i protivpravnog čina, kao i ujedinjenje Srbije i Crne Gore. U redovima onih koji nisu odlučno pružali otpor [[Sile osovine|Silama osovine]], bio je predstavnik struje za ujedinjenje Crne Gore sa [[Nedićeva Srbija|Vojnom upravom Srbije]], odnosno stavljanja Crne Gore pod nadležnost Vlade nacionalnog spasa [[Milan Nedić|Milana Nedića]].
 
Ova izuzetno burna i kontroverzna crnogorska ličnost nije ni okončala svoj život na manje buran i kontroverzan način. Jovan S. Plamenac je zaradio strahovito veliki broj neprijatelja u vrijeme svog života i bio je omražen na raznim stranama, no opet su pravi razlozi za tako strahovitu kaznu koju je dobio nepoznati. Crnogorski [[Partizani|partizani]] Narodno-oslobodilačkoga rata su ga uhitili negdje u okolišju Cetinja 1944. godine i odmah ga po hitnom postupku bez ikakvog pravičnog suđenja, strijeljali. Grob mu nije nikada pronađen, a jedini razlog dat za smaknuće je bila navodna kolaboracija - što ga čini najteže osuđenim Crnogorcem od strane komunista u vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], i vjerojatno jednim od najteže osuđenih Jugoslavena.
 
==Vanjske veze==