Digitalna video kamera: razlika između inačica

'''Digitalne video kamere''' umjesto na klasični [[film]], sliku "hvataju" na specijalizirani [[čip|mikročip]] tipa '''CMOS''' ili '''3 CCD''' (tri CCD čipa od kojih svaki obrađuje jednu od tri osnovne boje) ili jeftinije alternativne vrste. Mikročip digitalizira na njega projiciranu sliku, tj. definira horizontalnu i vertikalnu poziciju svake točkice slike (piksela), nijansu boje i intenzitet osvijetljenostiosvjetljenosti, te takav set podakakapodataka za čitavu sličicu pohranjuje na medij koji koristi kamera (magnetnu traku, DVD minidisk i dr.). Za jednu sekundu video snimka, prema video standardima potrebno je snimiti 25 sličica (engleski "'''Frame'''"), da bi se u snimku dobili koliko-toliko prirodni pokreti bez "poskakivanja".

Unosom digitalne tehnike, dakle elektroničke obrade ulaznih parametara važnih za snimanje (kao osvijetljenost objekta, i dr.) i automatizacije rutinskih radnji (automatsko uoštravanje na objekt u "ciljniku", automatsko podešavanje otvora objektiva prema promjeni osvjetljenosti objekta, automatsko "podešavanje bijele boje" pri prirodnoj ili raznim vrstama umjetne rasvjete), automatsko snimanje zvuka snimljenog ugrađenim ili dodatnim priključenim mikrofonom[[mikrofon]]om i dr.), oslobađa korisnika od manuelnog obavljanja tih radnji, omogučujućiomogućujući mu da se posveti kreativnom dijelu snimanja. Time snimanje postaje dostupno baš svakome, uz minimalno priučavanje, pa kod npr. osnovnih amaterskih kamera svodi se često na pritisak na isto dugme za početak i završetak video-sekvence. Uz to, uporaba elektronike unutar kamere, omogućuje i čitav niz naprednih funkcija koje su kod klasičnih filmskih kamera bile nezamislive (npr. automatsko pretapanje iz jedne sekvence u drugu izabranim načinom pretapanja, i dr.)

Ako zanemarimose zanemare visokoprofesionalne studijske video-kamere, prosječni ljubitelji video-tehnike mogu razmišljati u rasponu amaterskih i poluprofesionalnih izvedbi. Poluprofesionalne izvedbe mogu pri tome stajati i petnaestak, dvadeset puta više od najjeftinijih amaterskih modela, koje su nakon 2005.g. postale gotovo svakome dostupne. Granicu je teško definirati, no amaterskom se kamerom može smatrati potpuno automatizirana kamera s malo izbornih mogućnosti i manuelnih kontrola, što znači jednostavno rukovanje, ali ujedno i malo snimateljskog utjecaja na rezultat, slabiju [[digitalne video kamere#Normalna razlučivost|razlučivost]], i [[digitalne video kamere#objektiv|objektiv]], slabiji sustav prijenosa podataka pri presnimavanju na računalo ili TV, slabija klasa zvuka, otsustvo posebnih efekata, mogućnosti i tehnoloških novina, te dakako niže performanse svih elemenata i kamere u cjelini. Unatoč tome, i amaterske kamere u pravilu zadovoljavaju elementarne zahtjeve - korektno će snimiti ozvučen video snimak, osobito u povoljnim, pa čak i nešto oskudnijim svjetlosnim uvjetima i reproducirati ga na ugrađenom LCD monitoru kamere ili na standardnom televizoru, te omogućiti presnimavanje na računalo, ili (kod DVD izvedbi) umetanje snimljenog DVD-a u video-player ili računalo. Kvaliteta reprodukcije na trenutno korištenim televizorima u pravilu neće biti lošija od kvalitete normalne kabelske televizije(osobito ako su kadrovi pri snimanju korektno uoštreni bez previše mahanja kamerom i zumiranja). Pri tome ne mislimo na [[digitalne video kamere#HD Visoka razlučivost|HD kvalitetu]] čija je komercijalizacija stvar bliske budućnosti. Bolje amaterske kamere omogućit će i snimanje pojedinačnih fotografija slabije do skromne razlučivosti (640x480 - 1152x864) na posebnu magnetsku karticu. Lako se može dogoditi, da će kvalitetnije video kamere zahvaljujuči jačem optičkom zumu, snimiti bolje "zumirane" fotografije od fotoaparata malog raspona optičkog zuma.

prijelaz između '''amaterske početne''' i '''napredne''' klase, te '''poluprofesionalne''', teško je definirati. Što je više manuelnih mogućnosti za kontrolu snimanja i naprednih opcija, to je složenije rukovanje kamerom, ali klasa video-kamere bliže je poluprofesionalnoj, uz uvjet da pojedini elementi i funkcije nude višu kvalitetu. Tabela daje poželjne vrste i karakteristike pojedinih sklopova i funkcija, kojima treba težiti onaj, tko želi snimati video profesionalne kakvoće. Elementi su poredani redosljedom važnosti, koliko je to moguće: Ipak, ne mogu se sve kamere ukalupiti u ovakve preporuke. Danas postoje primjerice kamere koje mogu snimati na [[DVD]], HDD, i SD magnetsku karticu, ali rade u standardnoj a ne u HD rezoluciji.

je kratica za Digital-Video magnetske trake, koje danas u pravilu koristi većina video kamera standardne razlučivost, uključivo gornju klasu naprednih amaterskih, pa i poluprofesionalnih. Čitati ih mogu svi VCR-uređaji s oznakom (logom) '''DV'''. Nakon reproduciranja traku treba premotati na početak. Natezanje trake koja zapinje pokretanjem iz sredine ili na kraju, može izazvati distorziju snimke. Odlažite ih u kutijama u vertikalnom položaju. Izvorni snimak se sprema u tzv. '''AVI''' analognom video formatu (u video-datotekama s nastavkom AVI) velikih memorijskih potreba, koje su približne potrebama HD snimaka, pa i veće. Tržište nudi trake na koje staje 60 ili 90 min. ozvučenog videa. Traka od 60 min ima kapacitet od oko 13 GB, dakle toliko iznosi i memorijska potreba /h nekomprimirane [[AVI]] snimke. Nakon prijenosa na računalo, AVI snimak se digitalizira i komprimira, dakle konvertira u tzv. DV (Digital Video) format razlučivosti 720 x 576 piksela. AVI snimak sa mini DV trake može se direktno uputiti i na uobičajene analogne televizore, gdje će imati kvalitetu slike poput kabelske televizije (dakako u standarnoj kvaliteti).

To je moguće, ako kamera ima DV izlaz, a računalo DV ulaz. Nema li računalo DV ulaz, prigraditi mu treba tzv. Firewire karticu u koju se onda priključuje i.link veza. Ipak, i kod te, najkvalitetnije standardne veze, na pojedinim sličicama znaju se naći bijeli pikseli koji tamo ne spadaju, tvoreći tzv. "artefakte". Ako ih nema previše, sličice s artefaktima mogu se prilikom montiranja jednostavno ukloniti iz snimke, što neće biti primjetno na reprodukciji. Postupak prebacivanja sadržaja s kamere na računalo (capture) uključuje automatsko odvajanje pojedinih sekvenci , odnosno kadrova, o čemu brine [[softver]] za obradu "filma". Korisnik će uz njegovu pomoć po volji izrezivati nepotrebne sekvence ili samo dio kadra ili samo jednu sličicu, slagati kadrove u željenom redosljedu, dodavati "špicu", fotografije, zvučni sadržaj i dr. što zovemo montažom filma. Softver obično uključuje i "alat" tj. codec za konverziju AVI-aja u neki od komprimiranih filmskih formata, pri čemu se može birati između očuvanja kvalitete i stupnja kompresije, tj. memorijskog apetita preobraženog AVI-aja. Konverzija se obavlja prilikom "prženja"snimanja DVD-a, pri čemu se stvara "projekt" na [[Tvrdi disk|tvrdom disku]], koji se po potrebi može "napržiti" na proizvoljan broj optičkih diskova.

Razvijeno je dvadesetak standarda upisa na optičke diskove, i isto toliko vrsta CD-a i DVD-a, što stvara priličnu zbrku i probleme u međusobnoj kompatibilnosti uređaja i medija. Najčešći korišteni tipovi su DVD-R ili RW i DVD+R ili RW. Na R diskove (Recordable) podaci se mogu samo jednom, a na RW (Rewritebile) višekratno upisivati. Tome treba dodati sada već tri različite moguće gustoće zapisa (a spremaju nam se i novi diskovi s terabajtskim kapacitetima), koje zavise od frekvencije, odnosno boje laserske zrake, tj. o promjeru snopa laserske svjetlosti. Uz Trenutno najčešće korištene CD i DVD diskove, novija tehnologija BLUE-Ray koristi lasersku zraku valne dužine 640 nanometara[[nanometar]]a plave boje, što omogućuje znatno gušći zapis od DVD-a (405 nanometarska zraka u crvenom dijelu spektra). Osjetno skuplje Blu-Ray medije mogu zapisivati i čitati samo njemu prilagođeni optički čitači i pisači i općenito [[Blu-Ray]] uređaji (Playeri, recorderi, kamere i dr).

Memorijska potreba iznosi oko 4.5 GB/h videa u nekom od komprimiranih formata spremnih za ulaganje u DVD pogon računala ili video-reproduktor (player), preko kojega je reprodukciju moguće usmjeriti i na TV ekran. DVD uređaji proizvedeni do [[2006.]] g. ne znaju čitati dvoslojne medije.

U Video-kameru magnetska kartica se ugrađuje zbog snimanja pojedinačnih fotografija, koje se s lošom (640x480) a ponekad i pristojnom razlučivošću mogu snimiti i za vrijeme snimanja videa. [[2007.]] g. ustalile su se praktički tri od mnogih vrsta kartica za fotoaparate: '''Secure digital''' (mnogi sitni uređaji kao ručna računala, MP3 Playeri, GPS-ovi i dr, a za camcordere Canon), '''xD Picture Card''' (Olympus, Fujifilm) i '''Memory stick Duo''' koju koristi Sony. Kapaciteti kartica kreću se od 16 MB do nekoliko GB.

S povećanjem kapaciteta kartica, javljaju se međutim i prve, (posebno minijaturne) video-kamere koje i video zapis spremaju na magnetsku karticu. Na najveće, 4 gigsbajtne '''SD(HC)''' kartice, Panasonic video snimku sprema u MPEG-2 formatu.</br>

''Lossless'' je pridjev za softverski alat i opremu, koji (bi trebao) obaviti prijenos podataka ili rekodiranje iz jednog filmskog formata u drugi '''bez gubitka kvalitete''', no rezultat su redovito značajno veće završne datoteke od onih koje stvaraju ''Lossy'' alati.

Analogna veza kvalitetnija od kompozitne, ostvaruje se S-video okruglim izlaznim priključkom na kameri i odgovarajućim S-video kabelom, omogućuje priključenje kamere na televizor ili video player, pa na taj način i pregledavanje snimke. Prenosi se međutim samo video-komponenta bez zvuka. Stoga prijenos zvuka treba osigurati dodatno kompozitnom vezom u kojoj se žuti video-činč ne priključuje, nego samo desni (R) i lijevi (L) kanal zvuka ([[Crvena boja|crveni]] i [[Bijela boja|bijeli]] činč). Za prijenos snimke na računalo, ono treba biti opremljeno '''video capture''' karticom (kartica za "hvatanje" videa) ili grafičkom karticom sa S-video priključkom, ili [[TV]]-karticom.

==== kompozitnaKompozitna veza s činčevima ('''A/V''' - audio/video veza) ====

Sam činč je ustvari običan jedno ili višepolni "prstasti" utikač, koji ulazi u odgovarajuću utičnicu na uređaju na koji se kamera priključuje (video snimač VCR ili televizor). Video signal prenosi žuto obojeni činč i priključnica, a desni (''Right'') i lijevi (''Left'') kanal zvuka crveni i bijeli činč.

Nešto manje kvalitetna A/V veza neće predstavljati smetnju u reprodukciji, tj. npr. pri pregledavanju snimke na televizoru, ali za potrebe presnimavanja zbog montaže i prženjasnimanja DVD-a svakako je za preporuku koristiti i-Link ili barem S-video.

=== FIREWIREFirewire (digitalna i.Link veza) ===

''Firewire'' je najkvalitetniji (lossles)i ujedno najjednostavniji način za povezivanje Mini-DV video-kamere i računala ili drugih uređaja. Kamera se jednostavno priključi na računalo ili drugi DV kompatibilan uređaj s digitalnim ulazom uz pomoć odgvarajućeg kabela. Traka u kameri se premota na željeno mjesto, te uključi neki od softverskih alata za montažu videa. Pokretanjem prijenosa (ubičajenom komandom '''capture''') pokreće se reprodukcija sa kamere, pri čemu se ujedno vrši automatsko cijepanje video sadržaja na pojedine sekvence. Po dovršenju postupka koji stvara tzv. "projekt" na odabranoj lokaciji tvrdog diska, korisnik može editirati snimak, tj. ukloniti nepotrebne sekvence ili njihov dio ili pojedine sličice (frame), dodati naslov videa i menu, umetati fotografije ili zvučne sadržaje i dr, zavisno o mogućnostima softvera. Čak i besplatni programi ove vrste nude sasvim solidne mogućnosti za osnovno uređivanje videa uz jednostavno rukovanje. Napredniji korisnici će se uz pomoć savršenijih programa upustiti u uklanjanje ili dodavanje titlova, zahvate u zvučnoj komponenti i dr.

Nakon uređenja, slijedi prijenos ("prženje" - burn tj. snimanje) videa na optički disk. Tom se prilikom izvodi automatsko rekodiranje, odnosno pretvorba sadržaja iz izvornog (obično . AVI) u neki od komprimiranih formata (MPEG2, MPEG 4, DivX i sl.). Korisniku se daje mogućnost da bira kvalitetu zapisa i bira između jačeg stupnja kompresije ili bolje kvalitete. Imalo zahtjevniji korisnici trebaju odabrati najvišu moguću kvalitetu, kako bi dobili zadovoljavajući rezultat na punoj veličini ekrana.

Stariji kompjutori neće imati digitalni ulaz za prihvat ozvučenog video signala, što se rješava ugradnjom ''firewire'' ili TV kartice u [[računalo]].

Veliki broj video formata uvjetovan je ponajviše velikim brojem medja na koje se pohranjuju video zapisi. U slijedćoj tabeli dati su najčešće vrste video formata, vrste medija za koje su namijenjeni, memorijska potreba u [[MB]] po minuti reprodukcije i gruba ocjena kvaliteta.

Program za rekodiranje (pretvorbu) jednog video formata u drugi. Koriste se za dekodiranje i kodiranje video sadržaja. Postojanje velikog broja video formata uvjetovalo je i stvaranje većeg broja codec-a''codeca''. Neki od njih (''Windows media encoder'')sadržani su već u samim Windowsma (od XP na dalje), odnosno u njegovom programu za montažu videa, dok će neke napredniji korisnici morati posebno instalirati na računalo.