Ferdo Livadić: razlika između inačica

Livadić je proučavao i skupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama. On je u svome domu jedne zimske večeri [[1833]]. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu [[Još Hrvatska ni propala]] na tekst svoga prijatelja i vođe [[Ilirski pokret|Ilirskoga pokreta]] [[Ljudevit Gaj|Ljudevita Gaja]]. Kako je Gaj sam pripovijedao, početkom [[1833]]. godine vozio se navečer saonicama Livadiću u Samobor. Očaran ljepotom zimskog krajolika i seljačkom glazbom koja je dopirala iz obližnjeg sela, počeo je slagati stihove. Stigavši u Livadićev dom, pohitao je uz stube, zatražio papira i zapisao pjesmu. Livadić je sjeo za svoj glasovir i prema Gajevu pjevuckanju skladao glazbu u narodnom ritmu. Ta je pjesma ubrzo postala svojevrsnom himnom Ilirskoga pokreta. Prvi puta javno je izvedena u zagrebačkom kazalištu 7. veljače [[1835]]. godine u međučinu izvedbe predstave Josefa Schweigerta "Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin" (na njemačkom). Za zbor i orkestar popijevku je priredio dirigent [[Juraj Wiesner von Morgenstern]]. Otpjevana na hrvatskom, pjesma je doživjela burne ovacije, ponovljena je deset puta i redovno je izvođena u kasnijim reprizama predstave. Ferdo Livadić je priredio skladbu za glas i klavir za prvi javni nastup šesnaestogodišnje grofice Sidonije Erdödy u ožujku [[1835]]. godine. Ona je kasnije pjevala u mnogim izvedbama djela ilirskih skladatelja.

 

 

==Izvori==