Razlika između inačica stranice »Nada Klaić«

Dodano 38 bajtova ,  prije 14 godina
bez sažetka
(cat)
{{wikipedizirati}}
{{wikipoveznice}}
 
'''Nada Klaić''', (Zagreb, 1920 - Zagreb, 1988), hrvatska povjesničarka. Unuka [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]]. Godine 1943. diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. Godine 1946. doktorirala je tezom '' Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića''. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. stoljeća. Hrvatsku je medijevalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi ''Historija naroda Jugoslavije II'' (1959) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: ''Zadar u srednjem vijeku do 1409.'' (suautor Ivo Petricioli, 1976), ''Zagreb u srednjem vijeku'' (1982), ''Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku'' (1983), ''Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi'' (1985), ''Koprivnica u srednjem vijeku'' (1987). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi ''Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću'' (1976). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama ''Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune {Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone'',( 1982) i ''Medvedgrad i njegovi gospodari'' (1987). Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja (''Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara'', 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. Osim anonimne splitske kronike (''Historia Salonitana maior'', 1967), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (''Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine'', 1972). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnoga razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi ''Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku'' (1971), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu ''Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku'' (1976). Posmrtno su joj objavljene knjige ''Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g.'' (1989) i ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'' (1990).
 
6.412

uređivanja