Stevan Sremac: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Uklonjena promjena suradnika 94.250.67.252, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Saxum |
m razdvojbe_za_Realizam |
||
Redak 1:
'''Stevan Sremac''' ([[Senta]], [[1855]]. - [[Sokobanja]], [[1906]].), [[Srbija i Crna Gora|srpski]] prozaist.
Nakon studija jezika i povijesti na Beogradskom sveučilištu radio je kao srednjoškolski profesor u [[Pirot]]u, [[Niš]]u i [[Beograd]]u. Kao već istaknuti pisac u naponu snage izabran je za člana Srpske kraljevske akademije (buduća [[SANU]]), no uskoro umire od infekcije. Ondašnja javnost je ispratila Stevana Sremca uz dužne počasti, kao jednoga od najostvarenijih srpskih pripovjedača [[Realizam (književnost)|realističkoga]] smjera.
Glavna Sremčeva djela su romani (ili, opsežnije pripovijetke koje su obujmom nadrasle žanr) "Ivkova slava", [[1895]]., "Pop Ćira i pop Spira", [[1898]]., i "Zona Zamfirova", [[1903]]., te niz pripovijesti među kojima se ističu "Vukadin", "Limunacija na selu", Čiča Jordan" i dr. Konzervativnoga svjetonazora, [[rojalist]] i "nacionalist" u politici, privrženik patrijarhalnih vrijednosti- Sremac je bio zdravohumorni temperament, čovjek koji je prihvaćao stvarnost kakva jest. [[Satira|Satirik]], no ne gorak i jedak; realistički opisivač, no ne i [[balzak]]ovski analitik; humorni pripovjedač blagonaklonoga stava spram [[Turska|tursko]]-orijentalne [[Baština|baštine]], no bez [[Elegija|elegičnosti]] i sjete, Sremac je poglavito zdravi i jedri majstor svakodnevnoga, dobar opažač životnih trivijalnosti i pitoresknosti. Općim je mjestom postala tvrdnja da je Stevan Sremac jedini opisao tri regionalna tipa srpskoga društva: beogradsko-[[varoš]]ki, [[Vojvodina|vojvođansko]]-[[banat]]ski i južnosrbijansko-niški. Rjeđe se spominju ostale značajke njegova stvaralaštva: Sremac nije ni pjesnik iščezle prošlosti ni naturalistički društveni kritik suvremenosti; on nije ni tvorac osobnosti problematiziranoga unutarnjega života, niti razglobitelj uzlova međuljudskih odnosa. Njegova snaga je u prihvaćanju [[Burleska|burlesknosti]], na nižoj razini i banalnosti svakodnevnosti ljudske opstojnosti, te, na [[paradok]]salan način, proslavljanju i posvećivanju običnih i neznatnih sudbina. Dok su u «Popu Ćiri i popu Spiri», pripovijetci koja je postala roman, na dobrodušan način ismijani srpski [[Pravoslavlje|pravoslavni]] [[pop]]ovi (sam Sremac bijaše vjernikom, i njegova satira nije žučna ni [[Maliciozan|maliciozna]]), u "Zoni Zamfirovoj" evocirana je atmosfera srbijanskog "orijenta"; roman je životan i zbog piščeve znalačke upotrebe [[Torlačko narječje|torlačkoga narječja]] u dijalozima, a velik je uspjeh polučila i moderna ekranizacija. Izgleda da su srpski režiseri pronašli pravi mali rudnik u Sremčevim djelima što odišu [[orijent]]alnom aromom, tako da je režiser [[Zdravko Šotra]] [[2005]]. snimio i ekranizaciju Sremčeve pripovijesti "Ivkova slava".
| |||