Tramvajska elektrifikacija

Tramvajska elektrifikacija se koristi za električni tramvaj. Najčešći način elektrifikacije je preko naponskog voda, razapetog iznad tramvaja ili srodnog vozila, iako su povijesno postojali ili još postoje drugačiji sustavi elektrifikacije.

Naponski vod razapet iznad tramvaja

Ovo je najčešći način elektrifikacije. Čelična sajla ili više njih su razapeti, učvršćeni na poprečne razapete sajle. Tramvaj struju dobiva kontaktom koristeći jedan od tri moguća načina oduzimačem struje:

• trolom
• lirom
• pantografom

Naponski vod ima obično pozitivan polaritet (kod istosmjerne struje), ili je "vrući kraj", a vozne tračnice su uzemljene, isto kao i jedan pol generatora i transformatora. Samim time su tračnice na potencijalu zemlje, tj. neopasne za živa bića.

Treća šina (napajanje sa vozne površine)

Za ovaj način elektrifikacije se dodaje treća šina, na kojoj je napon.

Treća šina je opasna za ljude, te je postojalo i postoji nekoliko načina zaštite od strujnog udara.

Alimentation par Sol (APS)

To je način napajanja, koji koristi treću tračnicu, koja se nalazi paralelno sa voznim tračnicama. Tračnica je pod naponom samo, kad se tramvaj nalazi iznad nje (sekcija pod naponom). Za to tramvaj posjeduje posebnu ugrađenu opremu, koja aktivira samo dio tračnice trenutno ispod vozila, te nakon prolaska vozila se deaktivira, dakle nije više pod naponom. Ovaj sustav se koristi na dijelu tramvajske mreže u gradu Bordeaux. Neki od problema su: začeplivanje vodom, kada se voda ne rasporedi ili ne otiče dovoljno brzo nakon jake kiše.

Povijesni, više nekorišteni sustavi tramvajskog napajanja

Vozne tračnice

Ovo je najočitiji način napajanja. Jedna tračnica je pozitivan, a druga negativan pol napajanja. Prvi tramvaj je elektrificiran na ovaj način. Zbog blizine zemlje, to je bilo opasno za živa bića, jer su strujni udari bili česti. Najveći mogući napon je 220V. Zatim, voda od kiše je vodič, samim time može stvoriti kratki spoj. Iz svih tih razloga, ovo se više nigdje ne primjenjuje za tramvaje, osim kod maketa i tramvajskih modela "male željeznice".

Naponska šina u jarku

Naponska šina je spuštena u jarak, te je time nedostupna za direktan kontakt. Time se onemogućuje direktan strujni udar. Ovakav sustav je imala Budimpešta. Nije bilo obrane od snijega i leda, prljavština se nakupljala, i kontakti su se jako trošili. Zbog toga je sustav kasnije zamijenjen sa naponskim zračnim vodom.

Cijevni sustav

Dvije naponske šine su spuštene u cijev, dakle nedostupne za direktan kontakt. Oduzimanje struje se vršilo pomoću tzv. "pluga" (eng. plow). Plug je imao dvija metalna kontakta koji su pritiskali sa strane na naponske šine, a bili su spojeni na elektromotor. Vozne tračnice nemaju naponski kontakt. Ovakav način su povijesno koristili gradovi Denver, New York te Brussels.

Klinski kontakt

Ovaj sustav je postojao prije. Radio je na sličnom principu kao APS, ali je imao klinove u određenim razmacima. Paljenje su vršili jako elektromagneti u tramvaju. Međutim, sustav nije bio pouzdan, i ponekad se klin koje je bio aktiviran nije ugasio nakon prolaska tramvaja. Svaki kontakt je posjedovao osigurač, koji je trebao pregorjeti, ukoliko se takvo što dogodi. Zbog toga je tramvaj poslao vrlo jak strujni impuls, koji je trebao rastaliti osigurač. To se pokazalo kao nepouzdano, jer je jaka struja često rastalila kontakt, i klin bi ostao pod naponon.