Bespuća povijesne zbiljnosti: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m Uklonjena promjena suradnika 83.139.107.165, vraćeno na zadnju inačicu suradnika EmxBot |
||
Redak 1:
'''Bespuća povijesne zbiljnosti''' su najpoznatije djelo prvoga hrvatskog predsjednika, prevođena i na strane jezike (doduše, u «pročišćenoj» verziji zbog navodno mutnih dijelova koji su senzibilizirali židovsku zajednicu-no, o tome će još biti riječi). Ako pogledamo cjeloviti [[Franjo Tuđman|Tuđmanov]] spisateljski opus, ''Bespuća povijesne zbiljnosti'' se nameću kao knjiga središnja po važnosti i utjecaju, ali ne i kao njegovo najvrjednije djelo. Tuđmanov povjesničarski magnum opus ostaje ''[[Hrvatska]] u monarhističkoj Jugoslaviji''; uz nju, tu je i vrijedna rasprava ''Nacionalno pitanje u suvremenoj [[Europa|Europi]]'', dok je polemičar i strateg Tuđman najbolje predstavljen u ''Usudbenim povjesticama'' i u zbirci intreviewa stranim novinarima, ''Hrvatska riječ svijetu''. U tome korpusu pisanih djela, ''Bespuća'' se nameću kao čudan križanac: dijelom polemika s političko-ideološkim protivnicima iz Tuđmanovog komunističkog razdoblja (ako koji od jugokomunističkih «kadrova» i ostane zapisan u povijesnom sjećanju, to će, ironijom sudbine, biti zahvaljujući upravo ovoj knjizi); dijelom historiozofski pokušaj meditacije nad nasiljem u svjetskoj povijesti- a najviše pokušaj artikulacije auktorove težnje za profiliranjem političke aktivnosti koja će svoj najbolji izraz dobiti u borbi za hrvatsku samostalnu državu. Već u početku valja reći da je Tuđman kao «filozof povijesti» neoriginalan i ne previše uvjerljiv: najveći broj ilustracija njegovih tvrdnji je iz dosta popularne knjige Barbare Tuchman o zlosretnom [[14. stoljeće|14. stoljeću]]. Klasični pisci filozofije povijesti, od Sv. Augustina preko Gioacchina da Fiore i Giambattiste Vica i Hegela do Marxa, Toynbeea do Spenglera u Tuđmanovovu svjetonazoru ne igraju veliku ulogu. Interesantno je da su i najugledniji domaći analitičari hrvatske geo- i povijesnopolitičke sudbine kao Ivo Pilar i Milan Šufflay slabo zastupljeni u ovome djelu. Štoviše, u svome je pojmovnom instrumentariju Tuđmanova knjiga bila pomalo zastarjela već u trenutku izlaska: autorovo pozivanje na marksističke autoritete i ljevičarsko pravovjerje predstavljalo je anakronizam i [[1989]]., kada se knjiga prvi puta pojavila. I, vjerojatno najrazvikaniji Tuđmanov ideološki crimen, njegov tobožnji antisemitizam, nazočan je jedino u ovome djelu. O čemu se zapravo radi? Franjo je Tuđman, pobijajući glavni velikosrpski mit, onaj o
Trajne vrijednosti Tuđmanove knjige se mogu sažeti u dvije izuzetne odlike: rušenje centralnog modernoga velikosrpskoga mita,
Drugo, pomalo neočekivano trajno nasljeđe Tuđmanovih ''Bespuća povijesne zbiljnosti'' je na polju ponovnoga pohrvaćivanja hrvatskoga jezika. Neke su Tuđmanove novotvorenice ušle u hrvatski jezik, većina nije, no, važnijom se pokazala njegova upornost u oživljavanju izvornih hrvatskih riječi koje su razni jugorežimi gurali u zaborav. Već legendarni naslov jednoga poglavlja: «Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe», izazvao je pravi užas jugounitarista jer je ukazao na smjer slobode kojim je otada krenuo [[hrvatski jezik]]- makar se taj put nerijetko i razilazio s Tuđmanovim. Ovaj je učinak ponovno potvrdio staru istinu: jezik i politika su neodvojivi, a ovaj se puta, nasreću, politika našla na strani hrvatskoga jezika.
|