Govore vlastitim jezikom koji je mješavina [[rumunjski|rumunjskog]], [[hrvatski|hrvatskog]] i [[talijanski|talijanskog]]. Točan broj govornika ovog jezika nije poznat, u [[UNESCO]]-voj Crvenoj knjizi (‘Red Book of Endangered Languages') spominje se broj od između 500 do 1,0001000 osoba. Etnički su Ćići međutim daleko brojniji. Mnogi su poprimili [[hrvatski]] jezik i danas se smatraju Hrvatima, a znatan dio je ’50-tih godina dvadesetog stoljeća iselio u prekomorske zemlje. Za neke lingviste [[istrorumunjski]] jezik je dijalekt rumunjskog na osnovu jednog primjera sličnosti s govorom u području Transilvanije (vidi Wallachia ili Vlaška), otkuda su po istom izvoru otišli prije nekih 1000 godina, ali njihovih skupina je zasigurno bilo i prije po već navedenim krajevima, jer je ovaj nemiran narod sa svojim stadima ovaca uvijek tražio bolja pasišta. Povijest nas pak uči da su se preci Ćića odvojili od Morlaka u području Dalmacije i naselili isprva na KrkuKrk, pa una IstriIstru. Začetak nastanka Rumunja počinje pobjedom cara [[Trajan]]a ([[98]].-[[117]].) nad [[Decebal]]om i povratkom većine Dacije pod Rim. Ovime počinje i romanizacija Dačana i drugih tračkih plemena koji su svakako govorila različitim ali srodnim dijalektima. Suvremeni Rumunji, Moldavci i Aromuni ili Vlasi (uključujući sve vlaške etničke zajednice) produkt su te romanizacije kao i sličnost jezika i dijalekata kojima se danas služe.<br>
Ćići iz Žejana zovu svoj ''žejanskim'', Ćići sa južne strane Ćićarije zovu svoj jezik ''vlaškim'', a treća skupina svoj jezik naziva i ''ćiribirskim''.
