Hreljin: razlika između inačica

 

1225. s Vinodolom je i Hreljin došao u vlast knezova Krčkih Frankopana. Prvi ozbiljniji pisani trag je iz 1288. godine i to u poznatom [[Vinodolski zakon|Vinodolskom zakonu]] gdje je grad Hreljin jedna od devet [[vinodol|vinodolskih]] općina. Darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II Hreljin je potpao pod vlast krčke vlastele, ali slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi pa je dolazilo do sukoba, koji su okončani propisivanjem Vinodolskog zakonika kojim su knezovi seljacima učinili neke ustupk,e a seljaci priznali vlast otočkih knezova.

Stari grad Hreljin se nalazio na području današnje Gradine. Bio je opasan zidinama s dvije kule, i imao je dva ulaza. Na sjeverozapadnom i jugozapadnom kraju stajala je po jedna obrambena kula kružna tlocrta. Kula okrenuta prema Bakarskome zaljevu zatvarala je s obrambenim zidom i manjom četverougaonom kulom mali kaštel, vjerojatno najstariji dio utvrđenoga naselja.

Na najvišem mjestu brežuljka je bila tvrđava čiji su ostaci i danas dobro sačuvani. U sredini naselja se je nalazila jednobrodna crkva sv. Jurja, s prizidanim zvonikom na pročelju.

1440. godine Hreljin se spominje kada je u njemu izdana glagoljska isprava kojom Ivan Frankopan daruje zemlju Pavlinima samostana sv. Marije u Crikvenici.

1491. godina se spominje na kamenom okviru tabernakula (svetohraništa) koji je nekad bio smješten u crkvi sv. Jurja u starom gradu Hreljinu, a sada je pohranjen u arheološkom muzeju u Zagrebu. Tabernakul je završen oko te godine jer se na njemu čita »Hic. est. cborpus. Domini. Inostri. Yesu. Cristi. 1491. «. Na njemu grb Frankapana i grb grada Senja, i vjerojatno je to dar knezova Frankapana koji su tada upravljali gradom.

Od godine 1550. Hreljinom vlada knez Nikola Zrinski. Upravu je vodio njegov brat Juraj.

1605. godine potpisan je prvi poznati urbar za Hreljin. Po tom urbaru plaćali su hreljani "bir" u grad 424 libar u gotovu, a osim toga druga podavanja u naravi, "sulj" od marve, ubirala se "trgovina" od robe na cesti i u Bakarcu, gradskoj luci.

Od sredine 19. stoljeća, a posebno između dva svjetska rata, veliki broj hreljana se iseljava u prekomorske zemlje, tako da praktički nema kuće koja nema nekoga u jednoj od Amerika. Prema postojećim pisanim podacima, u tom je razdoblju iz Hreljina u svijet otišlo 1.171 ljudi (991 muškarac i 180 žena). Pretpostavlja se da je što mornara, što neregistriranih iseljenika bilo barem još 350-400 što daje brojku od preko 1.500 ljudi koji su napustili Hreljin u to doba.

Najpoznatiji hreljinski iseljenik je [[Josip Marohnić]] (Rođen 12. 11. 1866 na Hreljinu, umro u Americi 23. 1. 1921). Josip Marohnić je jedan od najutjecajnijijih hrvatskih emigranta u Ameriku: osnovao je prvu Hrvatsku crkvu u Americi, izdavao je novine "Hrvatski glasnik", jedan je od suosnivača Hrvatske bratske zajednice.

1874. nezadovoljstvo seoskih općina s područja hmunicipija grada Bakra dovelo je do razvrgnuća municipija a dotadašnji dijelovi municipija, pa tako i Hreljin, postali su samostalne općine. Sjedište hreljinske Upravne općine bilo je smješteno u današnjoj zgradi dječjeg vrtića koju stariji hreljani još i danas zovu "općina".

 

1941. godine Hreljin okupira Talijanska vojska.

Rimskim ugovorom (dogovor između NDH i Italije o granici od 18. svibnja 1941.) Hreljin je presječen u dijelu koji i danas hreljani zovu "Granica" državnom granicom između NDH i Italije. Granica se prema moru spuštala na polovicu Bakarskog zalijeva, a na drugu stranu prema Delnicama.

Tijekom II svjetskog rata Hreljin aktivno sudjeluje u antifašističkoj borbi.

Prvi partizanski logor osnovan je šumi na području Tuhobića, brda iznad Hreljina. 7. listopada 1943. godine njemačka vojska je u ofenzivi uništila logor i život je izgubilo 107 partizana.