|
'''Bespuća povijesne zbiljnosti''' su najpoznatije djelo prvoga hrvatskog predsjednika, prevođena i na strane jezike (doduše, u «pročišćenoj» verziji zbog navodno mutnih dijelova koji su senzibilizirali židovsku zajednicu-no, o tome će još biti riječi). Ako pogledamo cjeloviti [[Franjo Tuđman|Tuđmanov]] spisateljski opus, ''Bespuća povijesne zbiljnosti'' se nameću kao knjiga središnja po važnosti i utjecaju, ali ne i kao njegovo najvrjednije djelo. Tuđmanov povjesničarski magnum opus ostaje ''[[Hrvatska]] u monarhističkoj Jugoslaviji''; uz nju, tu je i vrijedna rasprava ''Nacionalno pitanje u suvremenoj [[Europa|Europi]]'', dok je polemičar i strateg Tuđman najbolje predstavljen u ''Usudbenim povjesticama'' i u zbirci intreviewainterviewa straniminozemnim novinarima, ''Hrvatska riječ svijetu''. U tome korpusu pisanih djela, ''Bespuća'' se nameću kao čudan križanac: dijelom polemika s političko-ideološkim protivnicima iz Tuđmanovog komunističkog razdoblja (ako koji od jugokomunističkih «kadrova» i ostane zapisan u povijesnom sjećanju, to će, ironijom sudbine, biti zahvaljujući upravo ovoj knjizi); dijelom historiozofski[[historiozof]]ski pokušaj [[mwsitacijameditacija|meditacije]] nad nasiljem u svjetskoj povijesti- a najviše pokušaj artikulacije auktorove težnje za profiliranjem političke aktivnosti koja će svoj najbolji izraz dobiti u borbi za hrvatsku samostalnu državu. Već u početku valja reći da je Tuđman kao «filozof povijesti» neoriginalan i ne previše uvjerljiv: najveći broj ilustracija njegovih tvrdnji je iz dosta popularne knjige Barbare Tuchman o zlosretnom [[14. stoljeće|14. stoljeću]]. Klasični pisci filozofije povijesti, od Sv. Augustina preko Gioacchina da Fiore i Giambattiste Vica i Hegela do Marxa, Toynbeea do Spenglera u Tuđmanovovu svjetonazoru ne igraju veliku ulogu. Interesantno je da su i najugledniji domaći analitičari hrvatske geo- i povijesnopolitičke sudbine kao Ivo Pilar i [[Milan Šufflay]] slabo zastupljeni u ovome djelu. Štoviše, u svome je pojmovnom instrumentariju Tuđmanova knjiga bila pomalo zastarjela već u trenutku izlaska: autorovo pozivanje na marksističke autoritete i ljevičarsko pravovjerje predstavljalo je anakronizam i [[1989]]., kada se knjiga prvi puta pojavila. I, vjerojatno najrazvikaniji Tuđmanov ideološki crimen, njegov tobožnji antisemitizam, nazočan je jedino u ovome djelu. O čemu se zapravo radi? Franjo je Tuđman, pobijajući glavni velikosrpski mit, onaj o Jasenovcu, statistikama potkrijepljivao proizvoljnost raznih dotada nedodirljivih procjena o žrtvoslovlju u [[Drugi svjetski rat|drugom svjetskom ratu]]. Naveo je i dosta izraelskih i drugih židovskih povjesničara koji problematiziraju brojke o stradanju Židova pod nacističkim režimom, držeći upitnom tezu o 6 milijuna poubijanih Židova. Ti istraživači smatraju da se točna brojka ne može odrediti, ali da je bliža procjeni od 4 milijuna, a ne 6 milijuna. Naglasivši to, kao i otvorivši neugodnu temu židovskih kapoa u koncentracijskim logorima (tj. o «suradnji» židovskih logoraša s nacističkim nadzornicima, uglavnom po memoarima hrvatskoga komunista Ante Cilige, koji je proveo godinu dana kao zatočenik u Jasenovcu), Tuđman je, stavimo li na stranu i nezgrapnost pojedinih njegovih formulacija, dirnuo u «svetu kravu» židovske novovjeke nacionalne mitologije koja je ugrađena i u temelje izraelske države. Ukratko- autor je perspektivizirajući židovsko mučeništvo kao samo jedno od stradanja u općoj povijesti genocida, dirnuo u srž moderne političke korektnosti i političkoga [[sustav vrijednosti|vrijednosnoga sustava]] koji majorizira nacističko i minorizira [[ljevičarski fašizam|komunističko zlosilje]].
Trajne vrijednosti Tuđmanove knjige se mogu sažeti u dvije izuzetne odlike: rušenje centralnog modernoga [[Velikosrpski mitovi|velikosrpskoga mita]], Jasenovca, koji je u svojem histeričnom goebbelsovskom obliku, po stupnju opsesivne malignosti, lažljivosti i patološke fiksiranosti daleko nadišao srpsku Kosovsku mitologiju koja pripada predmodernomu razdoblju nacionalne kristalizacije, te odigrao zloćudnu ulogu u novijoj povijesti. Više no desetorostruko napuhivanje brojki i «nacionalno profiliranje» Jasenovačkih žrtava poslužilo je glavnim sredstvom za stvaranje slike o Hrvatima kao [[kroatofobija|dijaboličnim krvolocima]] i u oblikovanju morbidne mješavine paničnoga straha i genocidne agresivnosti, i zatrovavši stanje duha srpske nacije odigralo je kobnu ulogu u masovnoj mobilizaciji cijeloga Srpstva koje se sunovratilo u istrjebljivački rat protiv Hrvata i Bošnjaka-muslimana. Doduše, moglo bi se dodati da su neki suvremenici (kao povjesničar Ljubo Boban, i, kasnije, matematičar-publicist Josip Pečarić) također obrađivali temu goebbelsovske mitologizacije i instrumentalizacije logora Jasenovac u službi velikosrpske ekspanzionističke agresije-no, nitko nije kao Tuđman otvorio taj tumor protuhrvatskoga šovinizma niti je uporno ustrajao u njegovu demaskiranju do konca. Povijest je, uza svu nemoć da se egzaktno odredi broj žrtava u Jasenovačkom logoru, potvrdila validnost Tuđmanovih procjena, isto kao što je srušila lažnost srpskih histeriografskih projekcija.
|
