Razlika između inačica stranice »Arára do Pará«

Dodano 8 bajtova ,  prije 15 godina
bez sažetka
Pleme je gotovo nestalo 1940.-tih godina. Danas su se ipak očuvali u blizini gradova [[Altamira]] [[IItaituba]] u državi Pará.
U novije vrijeme 1970.-tih veliku promjenu donosi im izgradnja Transamazonskog autoputa, koji prolazi tek nekoliko kilometara od jednog njihovog glavnog naselja, u kojemu se okupljaju razne Arara-grupe tokom sušne sezone. Cesta je presjekla tradicionalna lovna područja ovog plemena.
Arara govore Cariban jezikom i pripadaju istoj skupini sa nestalim plemenima Apiacá sa [[Tocantins]]a i Yaruma, i jedinom , uz njih, preživjelu grupu [[Txikão|Ikpeng]], koji danas žive na Xingu Indigenous Parku.
Prvi kontakti sa bijelcima počinju 1850.-tih godina i to sa naseljenicima duž obale [[Xingu]]a i rijeke [[Iriri]] blizu Altamire. Registrirani su prvi puta [[1853.]] Godine [[1861.]] grupa Arara ostala je deset dana među sakupljačima kaučuka kod Velikog vodopada na Iriri. Godine [[1873.]] biskup Dom Macedo Costa poveoje sa sobom nekoliko Arara u Belem. Između [[1889.]] i [[1894.]] izvrgnuti su progonu sakupljača gume u krajevima između Amazone, Xingua i Iririja. Izvjesni Coudreau na ekspediciji ([[1896.]]) susreće tek jednu Arara-ženu ,ali je sakupio niz informacija o njima. Opisuje ih miroljubivim nomadima koji poznaju džunglu između Xingua i Iririja, za njega, njihove žene čarobno su lijepe. Njegovi izvještaji nikako se ne uklapaju u prirodu ‘divljih’ Arara, ako se promatraju kroz ‘europske naočale’.
Kroz svoju povijest Arare su morali poduzimati više manjih migracija zbog napada susjednih plemena [[Kayapó]] i [[Juruna]], a kasnije pred sakupljačima gume, lovcima i naseljenicima.