Stjepan Ivšić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Vodomar (razgovor | doprinosi)
mNema sažetka uređivanja
Redak 1:
'''Stjepan Ivšić''' ([[Orahovica]], [[1884]].-[[Zagreb]], [[1962]].), hrvatski jezikoslovac, slavist i akcentolog.
'''Stjepan Ivšić''' (Orahovica, 1884-Zagreb, 1962), hrvatski jezikoslovac, slavist i akcentolog. Pučku je školu završio u Orahovici, gimnaziju polazio u Osijeku i Požegi. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studirao hrvatski jezik i klasičnu filologiju. Na studijskom usavršavanju boravio u Krakowu, Pragu, Petrogradu, Moskvi i Kijevu. U doktora filologije promoviran (1913) na osnovi rasprave ''Prilog za slavenski akcenat'' (Rad JAZU 187). Profesor na gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu (1909 -1915). Otada do umirovljenja profesor slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znatnu pozornost Ivšić je posvetio hrvatskim štokavskim govorima o kojima je objavio nekoliko iznimno važnih studija (Šaptinovačko narječje, 1907; Današnji posavski govor, 1913). Posebno je proučavao akcentuaciju hrvatskih govora te u starim slavonskim gramatikama. Prvi je utvrdio postojanje novoga akuta u sva tri hrvatska narječja. God. 1928. sudjelovao u radu državnog povjerenstva za izradu načela zajedničkoga pravopisa hrvatskoga i srpskog jezika. U raspravi ''Jezik Hrvata kajkavaca'' (1936) kajkavske govore, bez goranskih, podijelio je u četiri skupine. Proučavao je hrvatskoglagoljsku baštinu, posebno njezine jezične značajke, o čemu je objavio više radova. God. 1934. pratio je Bašćansku ploču s Krka u Zagreb i o tome napisao zanosan članak ''Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen'' (Jutarnji list, br. 8115). Od 1937. potpredsjednik je "Društva Hrvatski jezik" a 1938. urednik časopisa "Hrvatski jezik". Rektor Sveučilišta u Zagrebu od 1939. do 1943. U vrijeme NDH otklonio ponudu da bude ravnatelj Hrvatskoga državnog ureda za jezik i zagovarao fonološki pravopis nasuprot službenomu "korienskomu". U proljeće 1945. zbog navodne suradnje s neprijateljima (tzv. kolaboracija) osuđen na izgon iz Zagreba i isključen iz Akademije. Zaključke s ''Novosadskoga dogovora'' jedini potpisao s ogradom: "Ovaj potpis dajem s napomenom da izjava u t. 4 zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskog izgovora na dosadašnjem književnom ijekavskom području."
Jedan od najvećih hrvatskih filologa i jezikoslovaca, akcentolog svjetskoga glasa.
 
==Životopis==
Djela: Srpsko-hrvatski jezik. Izgovor i intonacija s recitacijama na pločama (s M. Kravarom; Zagreb, 1955), Slavenska poredbena gramatika (prir. R. Katičić i J. Vrana, Zagreb. 1970), Izabrana djela iz slavenske akcentuacije (priredio B. Finka, Muenchen, 1971), Jezik Hrvata kajkavaca (prir. J. Lisac, Zaprešić, 1996)
 
'''Stjepan Ivšić''' (Orahovica, 1884-Zagreb, 1962), hrvatski jezikoslovac, slavist i akcentolog. Pučku je školu završio u Orahovici, gimnaziju polazio u Osijeku[[Osijek]]u i Požegi. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studirao hrvatski jezik i klasičnu filologiju. Na studijskom usavršavanju boravio u Krakowu[[Krakow]]u, Pragu[[Prag]]u, Petrogradu[[Petrograd]]u, [[Moskva|Moskvi]] i Kijevu[[Kijev]]u. U doktora filologije promoviran (1913) na osnovi rasprave ''Prilog za slavenski akcenat'' (Rad [[JAZU]] 187). Profesor na gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu (1909 -1915). Otada do umirovljenja profesor slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znatnu pozornost Ivšić je posvetio hrvatskim štokavskim govorima o kojima je objavio nekoliko iznimno važnih studija (Šaptinovačko narječje, 1907; Današnji posavski govor, 1913). Posebno je proučavao akcentuaciju hrvatskih govora te u starim slavonskim gramatikama. Prvi je utvrdio postojanje novoga akuta u sva tri hrvatska narječja. God. 1928. sudjelovao u radu državnog povjerenstva za izradu načela zajedničkoga pravopisa hrvatskoga i srpskog jezika. U raspravi ''Jezik Hrvata kajkavaca'' (1936) kajkavske govore, bez goranskih, podijelio je u četiri skupine. Proučavao je hrvatskoglagoljsku baštinu, posebno njezine jezične značajke, o čemu je objavio više radova. God. 1934. pratio je [[Bašćanska ploča|Bašćansku ploču]] s Krka u Zagreb i o tome napisao zanosan članak ''Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen'' ([[Jutarnji list]], br. 8115). Od 1937. potpredsjednik je "Društva Hrvatski jezik" a 1938. urednik časopisa "Hrvatski jezik". Rektor Sveučilišta u Zagrebu od 1939. do 1943. U vrijeme [[NDH]] otklonio ponudu da bude ravnatelj Hrvatskoga državnog ureda za jezik i zagovarao fonološki pravopis nasuprot službenomu "korienskomu". U proljeće 1945. zbog navodne suradnje s neprijateljima (tzv. kolaboracija) osuđen na izgon iz Zagreba i isključen iz Akademije. Zaključke s ''[[Novosadski dogovor|Novosadskoga dogovora'']] jedini potpisao s ogradom: "Ovaj potpis dajem s napomenom da izjava u t. 4 zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskog izgovora na dosadašnjem književnom ijekavskom području."
Jedan od najvećih hrvatskih filologa i jezikoslovaca, akcentolog svjetskoga glasa.
 
==Djela==
 
* Srpsko-hrvatski jezik. Izgovor i intonacija s recitacijama na pločama (s M. Kravarom; Zagreb, 1955)
* Slavenska poredbena gramatika (prir. R. Katičić i J. Vrana, Zagreb. 1970)
* Izabrana djela iz slavenske akcentuacije (priredio B. Finka, Muenchen, 1971)
* Jezik Hrvata kajkavaca (prir. J. Lisac, Zaprešić, 1996)
 
[[Category:Hrvatski jezikoslovci|Ivšić, Stjepan]]