Giorgio de Chirico: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m robot Dodaje: cs:Giorgio De Chirico |
m dopuna |
||
Redak 1:
[[Datoteka:Giorgio de Chirico (portrait).jpg|mini|desno|180px|Giorgio de Chirico [[1936]]., fotografirao [[Carl Van Vechten]].]]
'''Giorgio de Chirico''' ([[Volos]], [[Grčka]], [[10. srpnja]] [[1888]]. - [[Rim]], [[20. studenog]] [[1978]]), grčko-talijanski slikar; osnivač [[Metafizam|metafizičke škole slikarstva]] i preteča [[Nadrealizam|nadrealizma]].
==Životopis==
Umjetnički se obrazovao u [[Atena (grad)|Ateni]], [[Firenca|Firenci]] i [[München]u] (od [[1906.]]) gdje je postao članom umjetničke akademije. U Njemačkoj je bio pod utjecajem filozofija [[Friedrich Nietzsche|Friedricha Nietzschea]] i [[Arthur Schopenhauer|Schopenhauera]], ali i njemačkog [[Romantizam|romantičarskog]] [[Simbolizam|simbolizma]] [[Arnold Böcklin|Arnolda Böcklina]] i Klingera, kod kojih je cjenio mogućnost da [[Mitologija|mitološke]] prizore uklope u sadašnjost, u prorijeđenoj i zamrznutoj atmosferi.
Godine [[1909.]] vratio se u [[Italija|Italiju]]., a [[1911.]] godine otišao je u [[Pariz]], gdje je upoznao [[Guillaume Apollinaire|Apollinaire]]a i odbacio svaku [[Kubizam|kubističku]] fragmentaciju i [[Futurizam|futurističko]] razbijanje forme te kult brzine i suvremene tehnologije. Izlagao je u Parizu [[1912.]] i [[1913.]] godine, a reprodukcije njegovih slika pojavile su se i u američkom umjetničkom časopisu ''291''. Originali tih reprodukcija bili su izloženi u galeriji ''[[Dada]]'' u [[Zürich]]u. Do [[1914.]] de Chiricove je teorije s njime dijelio jedino njegov brat [[Alberto Savinio]] (1891.-1952.), pisac i glazbenik koji je u Italiji promicao radove dadaističkog pjesnika [[Tristan Tzara|Tristana Tzare]].
Godine [[1915.]] de Chirico je upoznao [[futurizam|futurista]] [[Carlo Carrà|Carla Carrà]]. S Carlom Carràom u [[Ferrara|Ferrari]] je [[1917.]] godine utemeljio [[metafizičko slikarstvo]], kao reakciju na futuristički dinamizam koji je tada bio popularni pravacu talijanskom slikarstvu. Prvo izdanje njihova časopisa ''Valori plastici'', tiskano je [[1918.]] godine, kada je de Chiricovo slikarstvo postajalo sve popularnije u Italiji.
Sljedećih je godina definirao kanone [[
▲Sljedećih je godina definirao kanone [[nadrealizam|metafizičkog slikarstva]], a njegova su razmatranja objavljena u časopisu ''"Pittura metafisica"'' ("Metafizičko slikarstvo"). Radove nastale između [[1915]]. i [[1925]]. karakteriziraju teme i motivi ogoljene arhitekture u nerealističnoj perspektivi, uronjene u tajanstvenu atmosferu, bez ljudskih likova. U prikazima interijera iz istog razdoblja zatječu se predmeti izmješteni iz svog prirodnog ili očekivanog konteksta, čime se postiže efekt nadrealnog. Javljaju se i uznemirujući klasični motivi (''Hektor i Andromaha'', ''Ettore e Andromaca'', 1917). Na motiv krojačke lutke, simbol suvremenog čovjeka, nadahnuo ga je "čovjek bez lica", lik iz drame njegova brata, književnika i slikara [[Alberto Savinio|Alberta Savinija]].
Dvadesetih godina došao je u doticaj s [[nadrealizam|nadrealizmom]].
Izrađivao je i kazališne scenografije, pisao prozu (Uspomene iz mog života) i likovne kritike.
Snažno je utjecao na nadrealističku likovnu umjetnost, ali romanom Heptameros i na nadrealističku književnost.
== Djela ==
De Chiricova je ljubav prema mitovima i klasičnoj kulturi učinila njegove slike, naslikane odlučnim i sjajnim umjetničkim jezikom, veoma prepoznatljivima. On je geometrijskom pravilnošću slikao statične kompozicije spajajući realno i imaginarno (svijet sna, podsvijesti i sl.) naglašavajući plastične vrijednosti neobičnih, apsurdnih kombinacija predmeta i pojava (kao kod npr. ''Velikog Metafizičara''). Prikazivao je bezvremene prizore nepokretne atmosfere: napušteni trgovi okruženi sjenovitim kolonadama, prazne i negostoljubive građevine ili udaljena groblja. De Chirico je tipične motive svojih slika (tornjeve, arkade, kipove i vlakove) crpio iz svojih sjećanja na djetinjstvo u Grčkoj i kasnija putovanja po Italiji.
* ''Nostalgija za beskonačnošću'' (''La nostalgia dell'infinito'', datirana 1911)▼
* ''Ljubavna pjesma'' (''Canzone d'amore'', 1914)▼
Svoju je umjetnost opisao kao metafizičku zato što ona pokazuje svijet koji je skriven iza stvarnoga. Tu je teoriju razvio takošto je iz svojih tema izbacio sve uobičajene asocijacije i postavio ih u novu i neobičnu okolinu. Njegove slike nisu imale nikav odnos s prirodom ili poviješću, i zato nam ne ottkrivaju prepoznatljive detalje ili naznake o svom stvarnom značenju. Najvažnije mu je bilo stvoriti neobični ugođaj tajanstvenosti i nelagode, što je i uspjevao uporabom tamnih sjenki, anonimnih lutaka, bizarnim i otuđujućim nizanjem predmeta te zagonetnim naslovima svojih slika. Takva pjesnička koncepcija umjetnosti, koju je de Chirico sam nazvao “strogom, cerebralnom, asketskom i lirskom”, slijedila je filozofiju Nietzschea koji je tvrdio da umjetnost nema logično značenje.
* ''Misterija i melankolija ulice'' (''Mistero e malinconia di una strada'', 1914)▼
* ''Metafizički interijer s velikom tvornicom'' (''Interno metafisico con grande fabbrica'', 1916)▼
Mnogi su mu radovi bliski kubističkima (''Hektor i Andromaha''), a poslije u “klasicističkoj fazi” stvara konzervativnija djela u kojima preovladavaju karakteristični elementi i motivi antičke umjetnosti (''Sjećanja na Ilijadu; Pjesnik u nedoumici'').
* ''Autoportret'' (''Autoritratto'', 1920)▼
* ''Arheolozi'' (''Archeologi'', 1927)▼
===Popis važnijih djela===
* ''Povratak izgubljenog sina I'' (''Il ritorno del figliol prodigo I'', 1929)▼
▲* ''Nostalgija za beskonačnošću'' (''La nostalgia dell'infinito'', datirana 1911.)
▲* ''Ljubavna pjesma'' (''Canzone d'amore'', 1914.)
▲* ''Misterija i melankolija ulice'' (''Mistero e malinconia di una strada'', 1914.)
▲* ''Metafizički interijer s velikom tvornicom'' (''Interno metafisico con grande fabbrica'', 1916.)
▲* ''Autoportret'' (''Autoritratto'', 1920.)
▲* ''Arheolozi'' (''Archeologi'', 1927.)
▲* ''Povratak izgubljenog sina I'' (''Il ritorno del figliol prodigo I'', 1929.)
== Vanjske poveznice ==
|