Razlika između inačica stranice »Dora Pejačević«

Obrisana 962 bajta ,  prije 11 godina
podnaslovi, izdvojen nepripadajući dio teksta
m
(podnaslovi, izdvojen nepripadajući dio teksta)
|}}
'''Dora Pejačević''' ([[Budimpešta]], [[10. rujna]] [[1885]]. - [[München]], [[5. ožujka]] [[1923]].), [[hrvatska]] skladateljica.
 
== Životopis ==
 
Kći hrvatskog bana, grofa [[Teodor Pejačević|Teodora Pejačevića]] i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, [[glazba|glazbu]] je počela učiti kao dijete u Budimpešti kod znanog mađarskog orguljaša Károlya Noszede, nastavila u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a kasnije i privatno kod Percyja Sherwooda u Dresdenu te kod Waltera Courvoisiera (kompozicija) te Henria Petria (violina) u Münchenu. Većim je dijelom ipak bila samouka, a umjetnički talent prije svega razvijala je kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Među njezinom “braćom po duhu” našli su se tako pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica [[Anette Kolb]], Rainer Maria Rilke, [[Karl Kraus]] i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba. Bila je pretplaćena na Krausov "Die Fackel" (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova [[Oscar Wilde|Wildea]], [[Henrik Ibsen|Ibsena]], Dostojevskog, [[Thomas Mann|Manna]], [[Arthur Schopenhauer|Schopenhauera]], [[Rainer Maria Rilke|Rilkea]], [[Søren Kierkegaard|Kierkegaarda]], Krausa i [[Friedrich Nietzsche|Nietzschea]], čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima, uistinu nesvakidašnje bogatom dnevniku pročitanih knjiga.
U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom [[Dvorac_Pejačević|dvorcu]] u Našicama, ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Posljednje godine života, od udaje za Ottomara Lumbea 1921. do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu.
 
Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu ([[London]], [[Dresden]], [[Budimpešta]], [[Stockholm]], [[Beč]], [[München]] i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti [[Walther Bachmann]], [[Svetislav Stančić]] i [[Alice Ripper]], violinisti [[Joan Manén]], [[Václav Huml]] i [[Zlatko Baloković]], dirigenti [[Oskar Nedbal]] i [[Edwin Lindner]], te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, [[Zagrebačka filharmonija]], Wiener Tonkünstlerorchester te DrezdenskaDresdenska filharmonija.
 
Iza Dore Pejačević ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Među njima se posebno ističu četiri pjesme za ženski glas i orkestar (Verwandlung op. 37b, Liebeslied op. 39, Zwei Schmetterlingslieder op. 52), Tri pjesme op. 53 na tekstove F. Nietzschea, niz glasovirskih minijatura, Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Gudački kvartet u C-duru op. 58, Simfonija u fis-molu op. 41, Koncert u g-molu za glasovir i orkestar op. 33, Phantasie concertante u d-molu za glasovir i orkestar op. 48 te Sonata za glasovir u As-duru op. 57.
Zajedno s nekolicinom glazbenika svoje generacije, u kojoj su po visokim umjetničkim dometima svojih opusa prednjačili Josip Hatze i Blagoje Bersa, Dora Pejačević je »otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj uspostavila nove standarde profesionalizma« (K. Kos).
 
== Izbor iz bibliografije: ==
 
* Koraljka Kos, Dora Pejačević, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb [[1982]].
==Vanjske poveznice==
* [http://www.mutopiaproject.org/cgibin/piece-info.cgi?id=1057 Gondellied Op.4 (Dora Pejacsevich)]
 
==Novi projekti o Dori Pejačević==
„Tajni svijet Dore Pejačević“ <ref> [http://www.dorapejacevic.com Tajni svijet Dore Pejačević] </ref> je projekt kojemu je cilj snimiti, [[mastering|masterizirati]] i izdati cjelokupni vokalni opus Dore Pejačević te izraditi video spote na njene [[skladba|skladbe]] (naknadno je u planu isto i na njemačkom jeziku). Video materijali snimani su u [[Našice|Našicama]] na lokacijama u kojima je Dora Pejačević boravila, a audio materijal sniman je u Vili Angiolina u [[Opatija|Opatiji]]. U projektu kao izvođači sudjeluju Goranka Tuhtan, [[sopran]], [[Vladimir Babin]] na [[glasovir|glasoviru]] te Suzana Matušan na [[violina|violini]]. Konačna vizija ovog projekta je promocija skladateljice u Hrvatskoj i u inozemstvu. Za audio i video produkciju zadužen je Marin Tuhtan. [[Vokalni opus]] Dore Pejačević ostao je godinama poslije njezine smrti uglavnom zaboravljen i nikada dosad nije izdan na [[nosač zvuka|nosaču zvuka]].
 
== Izvori ==