Pero Budmani: razlika između inačica

Bio je gimnazijski [[profesor]], urednik Akademijina "Riječnika" i jedan od naših največihnajvećih poliglota[[poliglot]]a. Važan je njegov rad o dubrovačkom dijalektu[[dijalekt]]u, u kojemu se prvi put cjelovitije opisuje jedan [[Štokavsko narječje|štokavski govor]]. Posebno valja istaći njegov opsežan i objekitivan "Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od [[1835]].", u kojem s priznanjem govori i o radu [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]]. U mladim danima i u mirovini bavio se [[matematika|matematičkim]] pitanjima.

Pero je Budmani jedan od najznačajnih hrvatskih filologa[[filolog]]a zadnje trećine [[19. stoljeće|19. stoljeća]]. Pod snažnim utjecajem publikacija i fizionomije jezika [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]], neko se vrijeme i izjašnjavao Srbinom-katolikom, dok nije prešao u jugoslavensko unitaristički tabor. Nakon školovanja Budmani položi ispit za "gimnazijskoga kandidata", te je u tom svojstvu stupio u službu u dubrovačkoj gimnaziji. Odmalena je pokazivao talent za jezike i matematiku, pa je zarana naučio i [[talijaniski jezik|talijanski]], [[njemački jezik|njemački]], [[francuski jezik|francuski]], [[engleski jezik|engleski]], [[latinski jezik|latinski]], [[grčki jezik|grčki]],...što je tijekom života dopunio ovladavanjem [[ruski jezik|ruskoga]], [[poljski jezik|poljskoga]], sanskrta[[sanskrt]]a, [[perzijski jezik|perzijskoga]], [[arapski jezik|arapskoga]], a slabije [[turski jezik|turskog]], [[kineski jezik|kineskoga]], [[finski jezik|finskoga]], [[norveški jezik|norveškoga]], [[mađarski jezik|mađarskog]] i svahilija[[svahili]]ja.

Kao plod nastave na Dubrovačkoj gimnaziji nastala je njegova poznata "Grammatica della lingua serbo-croata (illirica)", u Beču[[Beč]]u [[1867]]. Ta se gramatika spominje kao prvo djelo u naslovu kojeg se pojavljuje pojam "[[srpsko-hrvatski jezik|srpsko-hrvatski]]", a moderna ju [[leksikografija]] svrstava među slovnice na razmeđu gramatičkih djela Zagrebačke škole i hrvatskih vukovaca. Iako je Budmani bio vukovac, njegova je talijanski pisana gramatika delikatno unijela oblike u porabi u obje jezikoslovne škole (npr. "[[fonetika|fonetski]]" i "[[etimologija|etimološki]]" prvopis[[pravopis]]; stariji i noviji štokavski oblici u sklonidbi). Budmanijeva je [[gramatika]] bila namijenjena poglavito [[učenik|učenicima]] [[dalmacija|dalmatinskih]] škola u kojima je nastavni jezik bio još talijanski; budući da je u njoj izložen cjelovit materijal, od fonetike do [[sintaksa|sintakse]], mnogi ju drže našom prvom kompletnom gramatikom na talijanskom. U stručnoj je javnosti pobrala uglavnom pohvale.

Auktor je neko vrijeme bio i poslanikom u Dalmatinskome saboru, no zbog stanovitih nesuglasica odrekao se [[1873]]. Bečkoga političkog mandata, a tri godine kasnije i članstva u Dalmatinskom saboru. No, njegovi su jezikoslovni radovi koje je objavljivao u Dubrovniku[[Dubrovnik]]u (Nešto o postanju slova z u slavljanskijeh jezika, [[1873]]/4[[1874|74]],..) a poglavito "Dubrovački dijalekat, kako se sada govori (Rad JAZU, knj. 65., Zagreb [[1883]].) privukli pozornost Akademije i hrvatskih filologa, te se nakon Daničićeve smrti i kratkotrajnoga djelovanja [[Matija Valjavac|Matije Valjavca]], Budmani u [[proljeće]] 1883. preselio u Zagreb i preuzeo redakciju Akademijina Rječnika.

Iako se u glavnim crtama (izgovorni [[pravopis]], koji je u to vrijeme počeo odnositi pobjedu u [[hrvatska|Hrvatskoj]]) Budmani držao Daničićevih smjernica, u nekim je postupcima došlo do većih promjena, napose u modernizaciji i povijesnoj kroatizaciji rječnika: Budmani je u korpus za obradbu uveo i Šulekove rječnike[[rječnik]]e o kojima je imao najbolje mišljenje, i time probio okvire zamišljenoga pučkoga jezika; dao je ispisati i veći broj djela starije hrvatske književnosti na čakavskome narječju; također, uveo je [[fonem]] /dz/ koji je u to doba još postojao u njegovu rodnom kraju, a i u nekim situacijama i dubrovačko naglašavanje. Niz je pohvalnih svjedočanstava o Budmanijevoj radišnosti, no našlo se i prigovora-napose Maretićevih- njegovoj opširnosti u kojoj je nadmašio i Daničića (Daničić je imao do 100 primjera za riječi, dok Budmani za /hud/ ima 122, za /jezik/ 120 itd.).

Kad je [[25. srpnja]] [[1907]]. nakon dvadeset i četiri godine neprekidnog rada prestao obrađivati rječnik, imao je iza sebe prevaljeno vrijeme od 72 godine i više od četiri debele knjige rječničke obradbe s 4176 stranica. Osim leksikografskim radom, Budmani je i prevodio stranu književnost, priredio za tisak djela Gleđevićeva, Sasinova, Zoranićeva, Zlatarićeva, Barakovićeva,..pisao o književnom djelu Držićevu ("Pjerin Marina Držića", Rad JAZU, knj. 148, Zagreb [[1902]].), dao prijegled hrvatske gramatike i leksikografije o obljetnici Hrvatskoga narodnoga preporoda (50-godišnjica "prieporoda hrvatske knjige") u studiji "Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od [[1835]]. godine (Rad JAZU, knj. 80, Zagreb [[1885]].), napisao "Praktičnu gramatiku ruskoga jezika (za samouke)", [[1888]]., koja je doživjela laskave ocjene i ubrzo drugo izdanje.

Posljednje je godine života Budmani posvetio matematici. U Akademiji je [[5. srpnja]] [[1906]]. čitao prvi dio svoje rasprave o Bernoullijevim brojevima. Bijaše to početak velikoga rada o diferencijalnom računu što ga je u Zagrebu počeo pisati na talijanskom jeziku. Rad je nastavio i nakon odlaska iz Zagreba na obiteljsko imanje Castel Ferretti blizu Ancone, no nije ga dovršio. Tuga za izgubljenom suprugom (umrla je [[1908]].), zdravstvene poteškoće i opća malaksalost ponukali su Budmanijevu djecu- imao ih je jedanaestero (11)-da ga vrate u Dubrovnik da operira [[oko]]. Pola godine nakon toga došlo je do nereda koji su doveli do [[1. svjetski rat|1. svjetskog rata]], pa Budmanija odvedoše opet na imanje u Castel Ferretti, gdje je i preminuo [[27. prosinca]] [[1914]].