|
[[Datoteka:Tito Maccio Plauto.jpg|mini|'''Tit Makcije Plaut''']]
'''Tit Makcije Plaut''' ([[latinski jezik|lat]]. ''Titus Maccius Plautus'', oko [[250.―184 pr. Kr.]] ― [[184. stpr. eKr.]]), bio je najveći pisac [[komedija]] u [[Rimska književnost|rimskoj književnosti]].
== Rimska palijata ==
Rimska komedija postala je i razvila se po uzoru na [[Nova atička komedija|novu atičku komediju]], koja je cvjetala u 4. i 3. stoljeću st.prije e.Krista, pri čemu su se naročito koristila djela grčkih književnika [[Filemon]]a, [[Apolodor]]a i [[Menandar|Menandra]]. [[Srednja komedija]] iskorištena je kao uzor samo za Plautovog ''Persijanca'' i možda ''Amfitriona''. Ta rimska komedija, nastala po uzoru na grčke originale i smještena u grčko okruženje, nazvana je [[palijata]] (''fabula palliata'') prema odjeći koju su na sceni nosili glumci (''pallium'' »grčka kabanica«). Palijata je ili komedija karaktera (''comoedia stataria'') ili komedija zapleta (''comoedia motoria''), obično ima pet činova između kojih su umetnuti [[glazba|glazbeni]] djelovi, koje je izvodio svirač na duplim tibijama (vrsta frule). [[Hor]]a u palijati nije bilo, kao što ga nije bilo ni u novoj komediji; neka vrsta hora postoji jedino u Plautovom ''Konopcu''. Umjesto hora je, međutim, ponekad između činova svirao svirač (''tibicen''). U svakom komadu bilo je dve vrste partija: jedne su prosto recitirane (to su ''diverbia'' = dijalozi), a druge su izgovarane uz pratnju tibija (to su ''cantica''). ''Cantica'' je u užem smislu svako pjevanje uz pratnju tibija i predstavlja čisto [[lirika|lirsku]] [[monodija|monodiju]], dakle solo pjevanje, u promjenljivom i često živom i nemirnom metru. Ovi kantici nalaze se samo kod Plauta, koji ih je dodao na vlastitu inicijativu, jer njih ne nalazimo ni u novoj komediji.
Radnja palijate podijeljena je na pet činova, uz koje se nalaze prolog i epilog. U prologu se publici daju neophodni podaci o grčkom originalu, o mjestu na kome se radnja događa, predstavlja se prapovijest događaja opisanih u komediji ili se skicira čitava radnja komedije. [[Terencije]]vi prolozi su manje iscrpni i uopće manje uspeli od Plautovih, jer se u njima uglavnom bavi ličnim stvarima, nešto slično parabazi u [[Stara atička komedija|staroj atičkoj komediji]]. Prolog obično izgovara neki mitološki lik ili lik iz komedije ili pak predvodnik glumačke družine (''dominus gregis''). Da bi publika bolje razumjela radnju, uvođena su ponekad u komediju tzv. prethodna lica (''personae protaticae''), koja inače s radnjom nisu imala nikakve veze i kasnije se u komediji više nisu pojavljivala. Takva su lica npr. Artotrog u Plautovom ''Hvalisavom vojniku'' i Grumion u njegovoj ''Aveti'', a koristio ih je i Terencije.
== Život Plautov ==
Plaut je rođen oko 250. godpr. st. eKr. u gradu Sarsini u [[Umbrija|Umbriji]], najvjerovatnijenajvjerojatnije u prilično siromašnoj obitelji. Najprije je radio kao radnik na pozornici u [[Rim]]u, a zatim je dosta putovao i trgovao, ali u trgovini nije imao sreće. Kao siromašan vratio se u Rim i tu zarađivao za život radeći u mlinu. Tu je napisao tri komedije koje je publika dobro primila, pa je, ohrabren tim uspjehom, napustio mlin i potpuno se predao poeziji, na kojoj je radio sve do svoje smrti 184. godine stpr. eKr. Rimski pisac [[Aul Gelije]] iz 2. stoljeća n.poslije e.Krista prenosi nam sljedeći [[epitaf]] koji je navodno bio postavljen na Plautovom grobu, ali koji ipak nije autentičan:
<center>
== Djela ==
U antici je Plautu bilo pripisivano oko 130 komedija, od kojih je čuveni rimski polihistor [[Varon|Marko Terencije Varon]] u [[1. stoljeće pr. Kr.|1. stoljeću stpr. eKr.]] kao autentične izdvojio 21 komediju, koje su zato skupno nazvane ''fabulae Varonianae'' i od kojih nam se u potpunosti sačuvalo njih dvadeset a jedna (''Vidularia'') samo fragmentarno. Sve komedije predstavljaju adaptacije nove atičke komedije; tri ili četiri su pouzdano Menandrove, dvije su [[Difil]]ove, dvije Filemonove, a jedna vjerojatno [[Aleksid]]ova. Sve one obrađuju grčki život i običaje te, uz humoristično pretjerivanje, grčki karakter. Plaut svoj uspeh kod neobrazovane rimske publike duguje najviše svojoj slobodnoj i živoj obradi grčkih originala, koje je po volji mijenjao, pojednostavljivao i kombinirao (»kontaminirao«, tj. od dva grčka originala stvarao jednu latinsku preradu), uz unošenje drugih elemenata čiji je cilj bio da se komadi dopadnu suvremenoj rimskoj publici. Takve su, na primjer, kratke dijaloške scene u kojima likovi razmjenjuju prijetnje i uvrede, motiv roba koji trči, lik roba u ulozi zabavljača koji slobodno govori i drsko se ponaša (što je Plautova publika možda smatrala uobičajenim kod Grka), kome je ponekad postavljen nasuprot lik odanog roba koji se brine za svoga gospodara (što je trebalo da izazove odobravanje od robovlasnika prisutnih u publici), grube šale, mnoštvo [[aliteracija]] i igra riječima. Pored toga, umjesto da stvara komedije sastavljene isključivo od dijaloga (''diverbium''), Plaut je značajno uvećao muzičko-recitativni element (''cantica''), koji u nekim komadima zaprema i do dvije trećine cijele komedije.
U većini komedija zaplet se gradi oko trikova nekog lukavog roba koji treba da svom mladom i zaljubljenom gospodaru pomogne da osvoji srce neke djevojke, u čemu mu smetaju ili neki suparnik ili svodnik ili djevojčin strogi otac. Djevojka je obično robinja i prostitutka za koju se do kraja komada otkriva da je zapravo rođena kao slobodna i stoga pogodna za buduću ženu mladog [[Atena (polis)|Atenjanina]]. Često je Djevojka u mladosti bila oteta pa njeno prepoznavanje kao nečije davno izgubljene kćerke predstavlja vrhunac komedije. Među drugim čestim likovima su hvalisavi vojnik, parazit i kuhar.
Plautove komedije su gotovo jedini pisani trag govornog latinskog jezika iz toga doba. Plautov jezik, iako je na granici standardnog književnog latinskog, izrazito je živ i elastičan, vješto prilagođen svakom liku u komediji. »Kad su Muze htjele da govore latinskim, govorile su Plautovim jezikom«, rekao je Elije Stilon, rimski književni kritičar iz [[2. stoljeće pr. Kr.|2. stoljeća stpr. eKr.]] Plautova komična snaga i duhovitost su velike, šale su mu ponekad frivolne, ali uvijek uspele i nisu dosadne, jer teže da budu originalne i da se ne ponavljaju. Plautove su komedije bile veoma cijenjene u doba kasne [[Rimska Republika|Rimske Republike]] i ranog [[Rimsko Carstvo|Carstva]], ali su se kasnije malo čitale jer im je jezik bio previše arhaičan. Plaut je ponovo otkriven i mnogo čitan u doba [[Renesansa|renesanse]], pa je poslužio kao uzor i za neke [[William Shakespeare|Shakespearove]] komedije.
'''Amfitrion''' (''Amphitruo'') jedna je od najboljih Plautovih komedija, u kojoj [[Jupiter (mitologija)|Jupiter]] uzima lik tebanskog kralja [[Amfitrion]]a da bi obljubio njegovu ženu [[Alkmen]]u, a bog [[Merkurije]] lik Amfitrionovog vjernog sluge Sosije. Na sceni se tako kreću dva para dvojnika, što izaziva niz komičnih situacija. Plaut je ovaj komad nazvao tragikomedijom (''tragico-comoedia''), jer je predstavljao neuobičajen spoj suprotstavljenih elemenata: visokog morala udate žene i burlesknog besa njenog muža, ali vjerojatno i zato što obrađuje mitsku tematiku, koja je tradicionalno pripadala sferi [[tragedija|tragedije]].
|
