|
'''Vanjski suverenitet''' označuje da je država nezavisna i ravnopravna sa ostalim zemljama. To znači da ne postoji viša vlast izvan granica države. Naime, u novije doba, organizacije poput [[Liga naroda|Lige naroda]] i [[UN]]-a dovode do relativiziranja i deapsolutizacije suverenosti. Kelsen kaže da unutarnji pravni poredak treba biti jednak međunarodnome poretku. Suprotno tome, doktirna o isključivoj mjerodavnosti kaže da je zabranjeno uplitanje jedne države ili međunarodnih organizacija u unutarnje poslove druge države.
Pojam '''suverenost''' prvi je spomenuo '''[[Jean Bodin]]''' u 16. st u svojem djelu ''Šest knjiga o republici''. On naime govori o ovlastima vladara koje je on imao za ono vrijeme, a to su kovanje novca, ubiranje poreza, carina, zakonodavstvo i sudovanje, te takvu vlast naziva "summa potestas". Nakon njega također suverenost spominje '''[[Thomas Hobbes]]''' u svojoj teoriji "[[društevni ugovor|društvenog ugovora]]" prema kojoj je vladar suveren, a najbolje društveno uređenje je apsolutna monarhija. Jednom kada pojedinci "potpišu" ugovor odn. prenesu svoja prirodna prava na vladara ona su nepovrativa. Ova teza često je bila kritizirana kroz povijest. Detaljnije će suverenitet opisivati [[Grotius]], [[Vattel]] i [[Pufendorf]]. Naime mora se uzeti u obzir kada se javlja ideja suverenosti, to je su vremena građanskih ratova, dinastičkih borbi, sveopće nesigurnosti i stvaranja država-nacija odn. nacionalih država, 16. i 17. stoljeća. Jedan od prekretnih događaja bila je '''[[reformacija]]''' crkve 1517. godine koju je započeo [[Martin Luther]] u Njemačkoj, [[Jean Calvin]] u Švicarskoj i [[Jan Hus]] u Češkoj. Prema [[Max Weber]]u u reforamciji su počeci suvremenog kapitalizma. Važno obilježje reformacije je osvještavanje naroda o nacionalnom identitetu, te uvođenju narodnog jezika u crkve. Nadalje sve više dolazi do vjerskih sukoba u Engleskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, a situacije su ekskalirale 1572. na '''[[Bartolomejska noć|Bartolomejsku noć]]''' u Parizu, kada je došlo do masovnog pokolja protestanata. Nakon toga dolazi do poziva na vjersku snošljivost. Tada su za "okrugli stol" sjeli intelektualci onoga doba i stvorili ideju suverenosti. Naime, to je ideja u kojoj će svi politički subjekti biti podređeni jednome - državi, što je u prijevodu značilo da crkva više neće imati ulogu u političkom životu (prema Augsburškome miru 1555. - "cuius regio, eius religio", u prijevodu znači "čija zemlja, njegova i religija"). Naime, idejom suverenosti trebala se osigurati sigurnost i mir, kako izvana tako i iznutra države. Što treba dovesti do ideala prava "pravednosti i slobode".
Kritike suverenosti uglavnom se temelje na odnosu '''[[javna vlast]]-[[civilno društvo]]''' i na '''[[međunarodno pravo|međunarodnome pravu]]'''. U svezi međunarodnog prava temelji se na postojanju međunarodnih organizacija koje deapsolutiziraju vlast i zadiru u unutarnje poslove. Civilno društvo je područje rada, vlasništva i privatnog komuniciranja koje samo po sebi nne ovisi o državi. Tako država pokušava utjecati na neka područja civilnog društva kao školovanje, zdravstvo, socijalna skrb i tako postaje socijalnom državom, a ako država '''intervencionira u gospodarstvu''' postaje državom opće dobrobiti (welfare state). Za [Karl Marx|Marxa] i [Friedrich Engels|Engelsa] civilno društvo je kapitalističko društvo, pokvareno društvo, te se oni zalažu za besklasno društvo odn. [[komunizam]]. Postavlja se pitanje jel li suverenost nužno obilježje države i može li država postojati bez suverenosti? Odgovor na to pitanje odnosi se na tzv. '''"podijeljenu suverenost"''', koja starija njemačka teorija države smatra mogućom na primjeru malih samostalnih kneževina i kraljevina uklopljenih u njemački Reich, što je zapravo ne moguće pojmljivo da na jednome držvanom teritoriju postoje dvije suverene vlasti. Poslije su se 1797. Pruska i te male kneževine ujedinile u [[Njemačko Carstvo]] koje je bilo uređeno po federativnom načelu, što također dovodi u pitanje suverenost.
== Izvori ==
|
