Razlika između inačica stranice »Valjevo«

Dodano 14 bajtova ,  prije 11 godina
dio preveden
(dio preveden)
== Povijest ==
 
U povijesno doba, od kraja prvog stoljeća prije [[Krist]]a, valjevska kotlina se, zajedno s drugim teritorijima današnje Srbije, našla u sastavu Rimskoga carstva, da bi, poslije njegove podjele krajem četvrtog stoljeća, ušla u okvire Istočnog Rimskog Carstva. Tijekom seobe naroda na ovaj bizantski teritorij trajno se naseljavaju [[Slaveni]] i osnivaju više manjih državica, sklavinija, koje su bile sad autonomne, sad u sastavu različitih većih država koje na [[Balkan]]u nastaju i nestaju: [[Bugarska]], [[Samuil]]ovo carstvo makedonskih Slavena, [[Ugarska]], da bi u 11. stoljeću opet potpale pod utjecaj [[Bizant]]a. U to vremevrijeme teritorij Srbije je bio poprište čestih sukoba Bizantije i Ugarske. Lokalni velikaši su podržavajući naizmjence jednu i drugu stranu tražili pogodan trenutak za osamostaljenje. Taj trenutak je uočio i iskoristio [[Stefan Nemanja]] krajem [[12. stoljeće|12. stoljeća]], postavljajući temelje autonomne države, koja će pod njegovim nasljednicima postati prvo kraljevstvo, a potom i carstvo. Od samih početaka u okvire te države je ulazila i šira okolica današnjega grada Valjeva. Iz tih vremena na teritoriju samoga grada do današnjih su dana preostali tragovi jednog samostana koji je datiran na kraj 13. i početak 14. stoljeća.
 
Tijekom svih ovih vremena u valjevskoj su kotlini postojala naselja, ali s obzirom da su obavljana samo sondažna arheološka istraživanja, i to na vrlo malim površinama, teško je nešto konkretnije reći o njihovom karakteru i prostoru koji su zauzimala u odnosu na današnju gradsku jezgru kao i o kontinuitetu postojanja i o eventualnim starim imenima. Najstariji do sada poznati spomen Valjeva pod tim imenom je, na osnovu jednog dokumenta iz Dubrovačkog arhiva, datiran u 1393. godinu. O podrijetlu tog imena povijesna znanost još nije rekla svoju konačnu riječ. Postoji više narodnih legendi koje, svaka na svoj način, pokušavaju odgovoriti na to pitanje. Po jednoj Valjevo je dobilo ime po “valjaricama” kojih je bilo duž obala Kolubare. Druga opet ime Valjevo vezuje za dobru, “valjanu”, zemlju u valjevskoj kotlini. Po trećoj legendi Valjevo je svoje ime dobilo po grupi umornih izbjeglica, koji su se, bježeći pred [[Osmanlije|Turcima]] skotrljali, “svaljali”, s okolnih planina u kotlinu. Pored narodne tradicije i [[filologija]] je pokušala dokučiti tajnu porijekla ovoga imena, ali i tu ima više hipoteza. Po jednoj, riječ Valjevo je nastala od stare latinske riječi “''vallis''”; dolina. Po drugoj od riječi [[val]], zbog rijeke koja je pri bujicama plavila kotlinu. Neki su uz to skloni u imenu Valjeva prepoznati i iskvareni oblik imena rane [[Srednji vijek|srednjovjekovne]] tvrđave, čije su postojanje, negdje na [[Balkan]]u, pod imenom “Balba”, zabilježili [[bizant]]ski povijesni izvori.
Od svih tumačenja znanstveno je najutemeljenije ono prema kojemu riječ Valjevo predstavlja posvojni pridjev starog slavenskog imena “Valj”. Time bi Valjevo označavalo posjed, odnosno vlasništvo izvjesnog Valja. Ova pretpostavka ima i svoje potvrde u jednoj od narodnih [[Legenda|legendi]] koja spominje postojanje nekog Valja, koji je bio vlasnik prve kavane podignute na području današnjeg grada, kao i u postojanju prezimena Valjević.
 
Tijekom [[14. stoljeće|14. stoljeća]] [[Dubrovnik|dubrovački]] su trgovci u Valjevu prodavali robu iz cijele [[Europa|Europe]], a sirovine kupljene u valjevskom kraju brodovima razvozili širom Sredozemlja. U vrijeme prvog poznatog spomena imena Valjevo, [[1393]]. godine, ovo je naselje već bilo aktivno trgovinsko središte srednjovjekovne Srbije u koje su dolazili trgovci iz [[Dubrovnik]]a i tu osnivali svoje podružnice te preko njih otkupljivali različite sirovine koje su prevozili prema [[zapad]]u, dok su ovdje prodavali različitu luksuznu robu nabavljanu duž obala [[Sredozemlje|Sredozemlja]]. Uspon Valjeva, kao i uspon autonomne Srbije, zaustavljen je [[1459]]. godine kada je srednjovjekovnu srpsku državu konačno zauzelo Tursko carstvo. Promjenom [[Feudalizam|feudalnog]] gospodara život u valjevskoj kotlini nije u potpunosti zamro. Istina, umjesto trgovačkih karavana kroz Valjevo su sada prolazile turske vojne postrojbe na pohodu prema Ugarskoj, čije su se granice u to vremevrijeme nalazile samo nekoliko desetaka kilometara sjeverno od Valjeva. Ipak, iako dio muslimanske države, u prvim desetljećima turske vlasti Valjevo je ostalo pretežno [[Kršćanstvo|kršćansko]] naselje. Razlog tomu se prije svega treba tražiti u činjenici da je zbog blizine neprijateljske Ugarske kršćansko stanovništvo pograničnih područja imalo izvjesne privilegije kako ne bi bježalo preko granice i pružalo aktivnu vojnu pomoć neprijatelju. Međutim, već se od druge četvrtine 16. stoljeća stanje počinje mijenjati. Poslije velike turske pobjede nad Ugarima, [[1526]]. godine kod [[Mohač]]a, muslimansko carstvo kreće u daljnji pohod u Europu, pomičući svoje granice na sjever, istok i zapad. Time Srbija, a s njom i Valjevo, postaje područje duboko u unutrašnjosti carstva, tako da Turska više nije imala razloga i dalje čuvati one privilegije koje je lokalno pučanstvo do tada uživalo. Njihovim ukidanjem počinje proces [[islam]]izacije. Lokalno stanovništvo ili prelazi na islam ili bježi dalje na sjever. Oni koji nisu to učinili padaju u podčinjen položaj.
 
Na mjesto odseljenog lokalnog stanovništva doseljavaju se muslimani iz udaljenijih krajeva. Istovremeno, pomicanjem granice u Valjevu su stvoreni svi uvjeti za ponovni procvat [[Trgovina|trgovine]], a time i za daljnji razvoj grada. Izvanredno slikovitu predodžbu ubrzanog razvoja i islamizacije koja ga prati pružaju nam turski popisi iz 16. stoljeća. Na samom početku toga procesa, [[1528]]. godine u Valjevu ima ukupno oko 600 stanovnika, od čega su dvije trećine kršćani. Samo tri desetljeća kasnije, [[1560]]. godine, broj stanovnika povećao se za tri i pol puta (oko 2060), ali u stvari, povećao se samo broj muslimana, dok je broj kršćana smanjen, tako da je sada njihov odnos 6 prema 1 u korist muslimana (1528. godine je u Valjevu bilo 71 kršćanska i 27 muslimanskih kuća, a sada je broj kršćanskih kuća spao na 51, dok se broj muslimanskih popeo na 293). Ovaj proces islamizacije nastavljen je i u sljedećem stoljeću, tako da nekadašnje kršćansko trgovište postaje prava orijentalna kasaba. Takvu je sliku o njemu početkom 17. stoljeća ostavio i poznati francuski diplomaa i putopisac Louis Gedeon, napisavši da je Valjevo: “mnogoljudno i prostrano mjesto, ugodno zbog velikog broja vrtova”. Sličnu sliku orijentalnog naselja je 1660. godine ostavio i čuveni turski putopisac Evlija Čelebija spominjući postojanje desetak [[džamija]], jedne turske kupelji i većeg broja kuća okruženih vrtovima. U to se vrijeme Valjevo za dva i pol puta povećalo u odnosu na stanje sto godina ranije. Sada u njemu postoji 870 kuća s oko 5200 stanovnika. Uz to Čelebija je zabilježio da se Valjevo nalazi u dolini, da zauzima obe obale rijeke Kolubare koja ga dijeli na dva dijela. Na jednoj je obali takozvana čaršija, poslovni dio grada, s radnjama i dućanima, dok se s druge strane rijeke nalazi stambeni dio. Po svemu sudeći Valjevo se tada nalazilo upravo na onom mjestu gde je danas njegova najuža jezgra, zauzimajući kao i danas obje obale rijeke. Međutim, realno je pretpostaviti da je u nešto ranijem razdoblju, prije Čelebijine posjete, kad je u varoši bilo manje kućanstava, cjelokupan njegov sadržaj bio smješten samo na jednoj obali.
 
Kao što je pomicanje granice dalje od Valjeva izazvalo njegov brz razvoj, tako će i ponovno približavanje granice, prouzročeno slabljenjem Turske i jačanjem Habzburške monarhije, izazvati nazadak. Velikim [[Beč]]kim ratom (1683-1699.) Turska je izgubila velik dio svojih dotadašnjih posjeda i njena granica prema Habzburškom carstvu opet se ustalila samo nekoliko desetaka kilometara sjeverno od Valjeva. Time su stvoreni uvjeti da u svim sljedećim ratovima Valjevo i njegova okolica postanu poprište zaraćenih strana. Tako je i bilo. Poslije [[rat]]a koji se završio [[1719]]. godine Valjevo se čak privremeno našlo unutar novih granica Austrijskog carstva i ponovo je postalo kršćanska varoš, istina manja, s manje od 200 kućanstava, i zbog toga što je njezin razvoj počeo gotovo od nule. Nakon što je većinsko tursko stanovništvo napustilo Valjevo trebalo ga je naseljavati iz početka. U ispražnjeno mjesto je stiglo novi stanovništvo. To su prije svega bili Srbi, kako civili, tako i vojnici, graničari, jer Valjevo je bilo pogranično mjesto s Turskom, budući da se uzduž planinskih vrhova, samo nekoliko sati hoda od samoga grada sada protezala nova granična crta između dvije stalno neprijateljske države. To je svakako utjecalo da novi razvoj bude znatno sporiji. Uz Srbe se u grad naselio i izvjestan broj njemačkih obitelji. Vojni planovi sačuvani iz tih vremena nedvosmisleno pokazuju da se tadašnje Valjevo prostiralo na obje obale Kolubare, na istom mjestu na kojemu se nalazi i današnja gradska jezgra. Međutim, vremena za duži neometan razvoj nije bilo dovoljno jer je već početkom druge polovice četvrtog desetljeća 18. stoljeća započeo novi rat između Austrije i Turske i na osnovi mira potpisanog [[1739]]. godine Valjevo se ponovo našlo u okvirima Turskoga Carstva. Varoš je opet bila ispražnjena i započeo je njezin novi razvoj, ponovno kao islamske kasabe. Na početku toga razvoja, [[1741]]. godine, zabilježeno je da u Valjevu ima 80 muslimanskih i 11 kršćanskih kućanstava, s ukupno oko 550 stanovnika. Već četiri desetljeća kasnije, 1784. godine, Valjevo se povećalo gotovo pet puta, jer je u njemu tada bilo 400 muslimanskih i 50 kršćanskih kuća (oko 2300 stanovnika). Planovi i opisi grada nastali krajem tog stoljeća prikazuju nam naselje smješteno na mjestu jezgre današnjega grada, na obje obale Kolubare, s tim što je, kao i danas, veći dio naselja bio s lijeve strane [[Rijeka (vodotok)|rijeke]]. Moguće je prepoznati i dijelove trasa pojedinih današnjih ulica i putova koji vode iz grada. Međutim, promjene koje uskoro slijede bit će drastične i ovaj put trajne. Upravo u to vrijeme nastala je danas najstarija sačuvana zgrada u Valjevu, Muselimov konak.
 
Početkom [[19. stoljeće|19. stoljeća]] počeo je i povijesni proces ubrzane transformacije većeg dijela teritorija Srbije. Počela je [[Kneževina Srbija#Srpska revolucija|Srpska revolucija]] s Prvim ustankom kao početnom oružanom fazom. Već [[1804.]] godine lokalno srpsko stanovništvo je podiglo pobunu protiv turskih gospodara i uspjelo osloboditi veliki dio Srbije. Na tojtom oslobođenojoslobođenom teritorijiteritoriju formirana je posebna ustanička država. Valjevo je bilo jedno od prvih naselja gradskog tipa koje je oslobođeno. Tada, poslije skoro tri i po stoljeća, ono ponovo postaje srpski grad u autonomnoj srpskoj državi, ali stalne borbe za očuvanje nezavisnosti i slabo razvijena trgovačko zanatska praksa među srpskim stanovništvom onemogućili su brži razvoj ovoga grada.
 
 
{{prijevod-srp}}
<!--POTREBAN PRIJEVOD
 
Srpsko stanovništvo je vjekovimastoljećima živjelo uglavnom po selima baveći se skoro isključivo poljoprivredom, prepuštajući Turcima one privrednegospodarske delatnostidjelatnosti zastupljene po gradovima, te nije imalo potrebe da u većem broju naseljava oslobođenu varoš. Zato je 1808. godine zabeleženozabilježeno da u Valjevu ima samo 200 kuća s oko 1000 stanovnika. Ipak, temelji današnjeg hrišćanskogkršćanskog naselja su baš tada postavljeni. Istina, krajem 1813. godine turska ofanziva je uspelauspjela da pokoripokoriti nezavisnu državu stvorenu u Prvom srpskom ustanku i na kratko, muslimani su opet zagospodarili Srbijom i Valjevom, ali 1815. godine je počeo Drugi srpski ustanak. PoslePoslije samo nekoliko mesecimjeseci borbi ustanak je završen pregovorima kroz koje je Srbija dobila ograničenu autonomiju koja će u narednim decenijamadesetljećima, korak po korak, biti proširivana do potpune nezavisnosti. Iako, zvanično, i dalje u okvirima turske imperije, ona kršćanska varoš, stvorena tijekom Prvog srpskog ustanka, i dalje postoji. Istina u Valjevu je i dalje bilo Turaka, ali njihov broj je bivao sve manji. Tako je zabilježeno da 1826. godine u samom Valjevu ima oko 150 hrišćanskih i jedva 30 muslimanskih kuća. Većina muslimana je napustila svoja imanja i preselila se u druge gradove koji su imali tvrđave, budući da su se tu osjećali sigurniji. Ali ni ono malobrojno muslimansko stanovništvo nije dugo ostalo. Početkom tridesetih godina, knez Miloš Obrenović je s turskim državnim organima postigao dogovor o povećanju autonomije. Na osnovu njega svi oni Turci koji su napustili svoju imovinu po Valjevu i drugim sličnim mestima za nju su dobili pravične naknade, dok Turci koji su u tim mjestima ostali i dalje da žive, obavezali su se da svoju imovinu prodaju i da se nastane, ili samo u gradovima s tvrđavama, ili van Srbije. Tako i Valjevo ponovo postaje isključivo hrišćansko mesto. Međutim od 1815. do 1830. godine odliv turskog življa iz grada je bio daleko veći nego priliv novoga hrišćanskog stanovništva. Malobrojni kršćani koji su dolazili bili su uglavnom zanatlije i trgovci i stoga su se naseljavali samo u onom dijelu grada gde je bila čaršija, kao svojevrsna privredna četvrt, znači, na desnoj obali Kolubare. Tako su, upravo u to vrijeme, na mjestu gdje se i ranije nalazila valjevska čaršija, postavljeni temelji današnjeg Tešnjara, starog, sada rekonstruiranog i revitaliziranog trgovačkog i zanatskog dijela nekadašnjeg Valjeva. Istovremeno, suprotna, lijeva obala ove rijeke, na kojoj se ranije nalazio onaj veći, stambeni deo naselja, ostaje pusta. One zelene površine koje su okruživale muslimanske kuće na lijevoj obali, novopridošlo stanovništvo naseljeno s druge strane rijeke pretvara u svoje pašnjake, vrtove i njive. Međutim, upravo s te strane nalazio se onaj prostraniji dio valjevske kotline koji je pružao veće perspektive za budući razvoj naselja. Upravo iz tih razloga je već 1832. godine knez Miloš Obrenović naredio da se s te strane podigne nova valjevska crkva. Knez je znao da je crkva centar urbanog života u Srbiji i da će ubrzo oko nje početi i s te strane da niču i nove kuće. Ali, da taj razvoj novog dijela Valjeva ne bi bio stihijski knez Miloš je već slijedeće 1833. godine, dok crkva još nije ni počela da se gradi, poslao u Valjevo inžinjera koji je na pustoj ledini trasirao buduće ulice duž kojih varoš treba da se širi. Naravno, sve to je dalo veliki podstrek daljem razvoju naselja. Na početku toga procesa, 1839. godine varoš koju su Turci napustili, a novi stanovnici nisu došli na njihovo mesto, imala je 873 stanovnika, ali, samo dve decenije kasnije, pošto je širenje naselja na drugu obalu uzelo maha, 1862. u Valjevu je registrovano dva i po puta više ljudi, 2150. Ovakvo povećanje stanovništva je prevazišlo mogućnosti koje su u popunjavanju prostora nudile one 1833. godine trasirane ulice. Zato je 1855. godine izrađen novi plan razvoja modernog, ortogonalnog Valjeva u kome se ulice seku pod pravim uglom. On je rađen s perspektivama dugoročnog razvoja grada i zato one ulice koje su tada predviđene i danas postoje predstavljajući najuže gradsko jezgro današnjeg Valjeva.
 
Velovi vjekovnog zaborava skrivaju podatke o naseljenosti Valjeva u prvim stoljećima njegovog postojanja. Najstariji podaci o njegovoj naseljenosti su datirani u 1528. godinu, u vrijeme kada je značaj nekadašnjeg velikog srednjevjekovnog trgovačkog centra u velikoj mjeri opao.