Razlika između inačica stranice »Grofovi Draškovići«

bez sažetka
 
Tijekom [[17. stoljeće|17. stoljeća]] Draškovići dosižu svoj zenit, osobito za vrijeme Ivana III. (živio 1603-1648.), kada su bili najjači i najbogatiji. [[Ivan III. Drašković]] jedini je Hrvat u povijesti koji je izabran za ugarskog [[Palatin|palatina]], najvišeg dvorskog dužnosnika i kraljevog zamjenika (1646-1648.); bio je na glasu kao sposoban vojskovođa, te nosio titulu ''Viteza „Zlatne ostruge“''. Za njihove zasluge Draškovićima je godine 1631. kralj [[Ferdinand II., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinand II.]] dodijelio naslov [[Grof|grofa]].
[[Datoteka:Ivan Draskovic.JPG|thumb|right|200px|Portret Ivana V. Draškovića u [[Trakošćan]]u]]
 
== Vojskovođe protiv navale Osmanlija ==
[[Datoteka:Ivan Draskovic.JPG|thumb|right|200px|Portret Ivana V. Draškovića u [[Trakošćan]]u]]
 
U razdoblju najžešćih turskih navala na ''ostatke ostataka nekoć slavnog Kraljevstva Hrvatskog'', kao i nakon toga, Draškovići su intenzivno sudjelovali u obrani, ali i oslobađanju i povratku hrvatskih krajeva matici zemlji, iznjedrivši niz vrsnih vojskovođa. Osim već navedenog Ivana III., istaknuo se, primjerice, njegov otac [[Ivan II. Drašković|Ivan II.]], koji je zajedno s tadašnjim banom [[Toma Erdödy|Tomom Bakačem Erdödyjem]], obranio [[Bitka kod Siska|Sisak]] od osmanlijske invazije [[1593]]. godine, da bi kasnije i sam postao hrvatskim banom (1596-1608).
Osim već navedenog Ivana III., istaknuo se, primjerice, njegov otac [[Ivan II. Drašković|Ivan II.]], koji je zajedno s tadašnjim banom [[Toma Erdödy|Tomom Bakačem Erdödyjem]], obranio [[Bitka kod Siska|Sisak]] od osmanlijske invazije [[1593]]. godine, da bi kasnije i sam postao hrvatskim banom (1596-1608).
 
Početkom pak [[18. stoljeće|18. stoljeća]] (točnije [[1716]]. godine) Ivan V. Drašković (također kasniji ban) oslobodio je od turske okupacije niz naselja, među kojima Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Nije mu, na žalost uspjelo vratiti i neka druga važna hrvatska područja i utvrde na njima, kao što su na primjer [[Bihać]] i tadašnji Novi Grad, odnosno [[Bosanski Novi]], kako bi cijelu hrvatsku istočnu granicu s ondašnjim Bosanskim [[Ejalet|ejaletom]] (pašalukom) postavio na rijeku [[Una|Unu]], nego je ona trajno ostala takva kakva je i danas, s Bihaćem i [[Cazin|“Cazinskom krajinom“]] zauvijek izgubljenima za Hrvatsku.
 
Kao i svaka viđenija i obrazovana plemićka obitelj, Draškovići su posjedovali bogatu knjižnicu. Ali ne samo to, nego su neki njezini članovi i sami pisali knjige, a mnogi su bili mecene u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Biskup Juraj II. je, na primjer, financirao tiskanje „Kronike“ Antuna Vramca godine 1578., a grof [[Janko Drašković]], poznati [[Ilirski pokret|Ilirac]], skoro sav je svoj imetak žrtvovao u političke, ali i kulturne svrhe. Smatran najobrazovanijim Hrvatom na kraju [[18. stoljeće|18.]] i na početku [[19. stoljeće|19. stoljeća]], potonji je godine [[1832]]. dao tiskati svoje najpoznatije djelo ''Disertaciju'', svojevrsni politički, gospodarski i kulturni program hrvatskog narodnog preporoda.
 
Značajna je povezanost obitelji Drašković s obitelji [[Knezovi Zrinski|Zrinski]], koja je [[1645]]. godine učvršćena brakom [[Nikola Zrinski|Nikole Zrinskog Čakovečkog]] s Marijom Euzebijom, kćeri grofa [[Gašpar II. Drašković|Gašpara II. Draškovića]]. Jedna od posljedica te veze je bila ta da je dio knjiga iz knjižnice Draškovića završio u čuvenoj Nikolinoj [[Bibliotheca Zriniana|Bibliotheci Zriniani]], koja se danas nalazi sačuvana u [[Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] u Zagrebu.
[[Datoteka:Janko Drašković Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|Natpis na grobu Janka Draškovića na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]
Jedan dio knjiga koje su nekad posjedovali članovi obitelji Drašković, i to poglavito knjige starije od onih koje se nalaze u dvorcu [[Trakošćan]]u, čuva se u [[Hrvatski državni arhiv| Hrvatskom državnom arhivu]] u Zagrebu.
 
== Razgranatost plemenite loze Draškovića ==
[[Datoteka:Janko Drašković Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|Natpis na grobu Janka Draškovića na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]
 
Tijekom [[17. stoljeće|17.]], [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeća]] grofovi Draškovići su se razgranali u nekoliko ogranaka i postali vlasnici brojnih veleposjeda, dvoraca, kurija i gradskih palača, ne samo u Hrvatskoj, nego i na području Slovenije, Mađarske, Austrije, Slovačke i Švicarske. Osim što su dali četiri hrvatska bana, oni su uspjeli biti i visoki crkveni dostojanstvenici (biskupi, kardinali), vojni časnici najvišeg ranga (generali, podmaršali), te najviši državni dužnosnici (ugarski palatin, kraljevski kancelari, kraljevski savjetnici, suci i drugo).