Stella Skopal: razlika između inačica

Školovala se 1924. – 1928. na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt u Zagrebu, na kojoj su joj predavali [[Rudolf Valdec]], [[Hinko Juhn]], [[Ivo Kerdić]], [[Frano Kršinić]] i dr. Keramičarsku vještinu specijalizirala je u Beču 1929. na Kunstgewerbe i 1933. – 1934. u privatnoj školi Herthe Bucher.

U razdoblju od 1927. do 1939. Skopalova je za stanove, palače i vile imućnijih Zagrepčana, većinom židovskog porijekla, u suradnji s arhitektima Mladenom Kauzlarićem, Zdenkom Strižićem i Stjepanom Gombošom izvela dvadesetak likovno vrlo zanimljivih kamina i peći oblikovanih pod uplivom Bauhausa i artArt decoaDecoa (Baričević 2009, 5, 15). Među njima se osobito ističe onaj s prikazom virtuozno modeliranih ženskih figura u plesu, u stanu Blühweiss u Domagojevoj ulici 2 (Baričević 2009, 11-12, 14, 47). Zanimljivo je naglasiti da je svaki od Skopaličinih kamina i peći posve različit, ni po čemu sličan ostalima (Baričević 2009, 15).

U razdoblju između početka 1940.-tih i sredine 1950.-tih Skopalova oblikuje niz keramičkih stolova od kojih se do danas sačuvalo svega nekoliko. [[Grgo Gamulin]] je o tome zapisao: „Bio je to nov i čist „dizajn“, pročišćenih oblika, nepoznat i danas našoj javnosti i, nažalost, ostavljen bez zaštite.“ (Baričević 2009, 16)

Početkom Drugog svjetskog rata Stela Skopal zbog svojeg židovskog porijekla biva internirana u talijanski Treviso. Tu u tvornici Gabianelli nastavlja svoj keramičarski rad. Nakon kapitulacije Italije 1943. Skopalova bježi u [[Bari]], gdje kao partizanka u savezničkoj vojnoj bolnici pomaže pri rehabilitaciji američkih ranjenika. Tu sljedeće godine nastaje njezin portret Glava crnca. Iste 1944. priključila se skupini Umjetnika partizana u Cozzanu gdje radi u miru veći dio godine. Potkraj 1944. nalazimo je u oblasnom Narodno-oslobodilačkom odboru za Dalmaciju. Tada nastaju njene male kompozicije patetične intonacije, tematski posvećene stradanjima koja je kiparica u velikoj mjeri osjetila i na vlastitoj koži. Marina Baričević međutim ističe da ti radovi predstavljaju zasebnu cjelinu unutar umjetničina opusa, te da nemaju nikakve vaze sa Skopaličinom skulpturom prije i poslije rata (Baričević 2009, 77).