Razlika između inačica stranice »Hrvatsko domobranstvo«

Dodano 109 bajtova ,  prije 12 godina
bez sažetka
== Nastanak Hrvatskog domobranstva 1868. ==
Pregovori oko stvaranja domobranstva su dugo trajali i bili vrlo tvrdokorni. Hrvati su nepopustljivo ustrajali u svoja četiri osnovna zahtjeva:
* Prvoprvo- njihovi vojni obveznici moraju služiti svoj obavezniobvezni vojni rok isključivo na području Hrvatske.
* Drugodrugo- izobrazba pripadnika hrvatskih oružanih snaga odvijat će se isključivo na hrvatskom jeziku.
* Trećetreće- dopuna hrvatskih oružanih snaga časništvom i podčasništvom obavljat će se školovanjem u domobranskoj akademiji i kadetskim školama.
* Četvrtočetvrto- hrvatske jedinice nosit će hrvatska imena i imena hrvatskih gradova u kojima će biti posada zapovjedništva.
 
U početku su takvi zahtjevi bili jednostavno neprihvatljivi drugoj pregovaračkoj strani, ali se upornost hrvatskih pregovarača s vremenom isplatila. 1868. godine je potpisana ''Hrvatsko-ugarska nagodba'' kojom su u cijelosti prihvaćeni ovi hrvatski zahtjevi.
 
Svi zapovjednici Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja u činu podmaršala
bili su Hrvati – grof [[Miroslav Kulmer]] (1869.-1875.), [[Dragutin Višnić]] (1875.-1880.), [[Milan Musulin|Milan (Emil) Musulin]] (1881.-1890.), [[Matija Raslić]] (1890.-1893.), [[Eduard Lukinac]] (1893.-1897.), [[Josip Bach]] (1897.-1901.), [[Ðuro Ćanić]] (1901.-1903.), [[Radoslav Gerba]] (1903.-1907.), [[Svetozar Borojević|Svetozar Borojević]] (1907.-1912.), [[Stjepan Sarkotić|Stjepan Sarkotić]] (1912.-1914.), [[Ivan Salis Seewis]] (1915.), [[Anton Lipošćak]] (1915.-1916., 1917.), [[Luka Šnjarić]] (1916.-1917.), [[Mihael Mihaljević]] (1917.-1918.), [[Teodor Soretić]] (1918.).
bili su Hrvati – grof Miroslav Kulmer (1869-1875), Dragutin Višnić (1875-1880), Milan (Emil)
Musulin (1881-1890), Matija Raslić (1890-1893), Eduard Lukinac (1893-1897), Josip Bach
(1897-1901), Ðuro Ćanić (1901-1903), Radoslav Gerba (1903-1907), [[Svetozar Borojević|Svetozar Borojević]] (1907-
1912), [[Stjepan Sarkotić|Stjepan Sarkotić]] (1912-1914), Ivan Salis Seewis (1915), Anton Lipošćak (1915-1916,
1917), Luka Šnjarić (1916-1917), Mihael Mihaljević (1917-1918), Teodor Soretić (1918).
 
=== Uloga domobranstva u Prvom svjetskom ratu ===
 
=== Formiranje vojnih postrojbi ===
U ''Narodnim novinama'' 18. travnja 1941. godine objavljeno je riješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva. Poslove oko ustrojstva nove vojske obavljat će privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili: general [[Slavko Štancer]] ( kopnene snage), admiral [[Đuro Jakčin]] ( ratna mornarica ), pukovnik [[Vlado Kren]] ( zrakoplovstvo ), [[Josip Marković]] ( željeznice i promet ), [[Zvonimir Pavešić]] ( cestovni promet ), [[Hinko Krenčić]] ( pošta ) i [[Petar Petković]] ( javni red i sigurnost ).
 
=== Akcije domobranskih jednica u 2. svjetskom ratu ===
Ratne operacije domobranstva šire se na čitavu Bosnu gdje je pojačana aktivnost partizana. Dolazi i do prvih većih bitaka sa partizanima i četnicima, uglavnom na podrućju zapadne Bosne - oko [[Bihać]]a, [[Banja Luka|Banja Luke]], [[Jajce|Jajca]]...
 
Četnici su vrlo aktivni na području istočne Bosne i Dalmatinske zagoreZagore, gdje su domobrani prisiljeni istjeravati četnike bez milosti iz opustošenih sela, u kojima čentici za odmazdu vrše pokolj nad stanovništvom. Došlo je i do pojedinih sukoba sa [[Divlji ustaše|divljim ustašama]] koji su dolazili na domobransko operativno područje radi pljačke i osvete.
 
Te godine se dogodila bitka na Kozari, u kojoj je razbijena glavnina partizanskih snaga na planini [[Kozara|Kozari]].
Domobranske snage koje su sudjelovali u bitci brojale su oko 18 .000 vojnika, 150 tenkova i 80 aviona. Glavnina domobranskih snaga napala je iz smjera [[Jasenovac|Jasenovca]] prema Prosati i iz smjera Banovine prema Bos. Novom. Za vrijeme akcije domobrani su imali 3 do 4 tisuće žrtava, što mrtvih, što ranjenih. Partizani su za vrijeme bitke izgubili preko 6000 vojnika, većinom poginulih.
 
==== 1943. ====
Tijekom 1943. godine aktivnosti domobranstva sve se više pojačavaju, pogotovo nakon kapitulacije Italije zbog čega je došlo do intenzivnog jačanja partizanskog pokreta.
 
Prva veća akcija domobranstva, koje sada broji oko 150 .000 vojnika, bilo je istjerivanje glavnine partizanskih snaga iz zapadne [[Bosna|Bosne]] i grada [[Bihać|Bihaća]] gdje se smjestio glavni štab partizana. U suradnji sa njemačkim postrojbama, partizani su nakon žestokih borbi istjerani i počeli su se povlačiti prema [[Neretva|Neretvi]]. Potkraj veljače i na početku ožujka vodila se žestoka bitka sa partizanima, a u njoj su sudjelovali 4. domobranski zdrug i 5. i 8. divizija, ukupne snage 15 .000 ljudi sa 110 tenkova i jednom eskadrilom aviona. Najžešče borbe su se vodile oko Gornjeg Vakufa, kojeg su partizani 3. ožujka nakratko zauzeli. Domobrani su zajedno s Nijemcima i Talijanima pritisnuli partizane koji su se povukli preko Neretve u istočnu [[Hercegovina|Hercegovinu]] i dalje prema Sandžaku.
 
Slijedeća veća bitka u kojoj je sudjelovalo domobranstvo bila je operacija Schwarz, poznatija kao [[Bitka na Sutjesci]]. U njoj su domobranske snage ( 4. domobranski zdrug, 4.,5.,7. divizija ) u jačini od 15 000 ljudi sa 120 tenkova i 15 aviona operativne grupe "Sarajevo" napale partizanske položaje u dolini Sutjeske i oko grada [[Foča|Foče]]. U prvim tjednima borbe nije bilo nekih većih pomaka, iako se linija pomicala na štetu partizana. Onada su u razdoblju od 3. do 15. lipnja partizani izvršili žestoki proboj svim sanagama i probili se u istočnu Bosnu.
155.232

uređivanja