Vranje Sudarević: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 9:
Nakon povratka sa studija, zajedno sa suradnicima je uređivao list [[Neven (novine, Baja)|Neven]], a [[1903.]] do [[1910.]] godine je bio urednikom. Nakon odlaska [[Ivan Antunović|Ivana Antunovića]] sa političke pozornice, došao je novi naraštaj naraštaja bunjevačkih i šokačkih čelnika, Vranje Sudarević je pripadao toj skupini, zajedno sa [[Pajo Kujundžić|Pajom Kujundžićem]] i [[Blaško Rajić|Blaškom Rajićem]]. Za razliku od prethodnog vala, ovaj val je otvoreno isticao pripadnost hrvatskom narodu.
 
Nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] je postao važni hrvatski političar. Bio je među čelnim ljudima u Subotici nakon 1918., a bio je i velikim županom. Kada se osnovala [[Bunjevačko-šokačka stranka]], stranka koja je u članstvu imala bunjevačke i šokačke Hrvate koji su jasno isticali svoje [[hrvatstvo]], Vranje Sudarević je bio među čelnim ljudima te stranke, kao i [[Blaško Rajić]] i [[Mijo Mandić]].Bio je zastupnikom u skupštini Kraljevine SHS od 1920. do 1924. (mandate je dobio na izborima [[Izbori za Konstituantu Kraljevine SHS 1920.|1920.]] i [[Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS 1923.|1923.]]). Na izborima 1920. je kao član BŠS bio među četvero bačkih Hrvata koji su ušli u Ustavotvornu skupštinu, uz [[Blaško Rajić|Blaška Rajića]], [[Stipan Vojnić Tunić|Stipana Vojnića Tunića]] i [[Ivan Evetović|Ivana Evetovića]]. Vranje Sudarević je ušao kao predstavnik iz subotičke jedinice <ref>[http://www.cpi.hr/download/links/hr/7279.pdf Centar za politološka istraživanja] Robert Skendevoić: Blaško Rajić i HSS - različiti koncepti nacionalnog identiteta bačkih Hrvata</ref>.
 
Važno je spomenuti i Sudarevićevu reakciju na državni nemar prema manjinama i kršenje tradicije vojvođanskog školstva. Nakon što ministar prosvjete [[Svetozar Pribićević]] nije reagirao na kritike iz časopisa [[Neven (novine, Baja)|Neven]]a, u kojem mu se pored navedenog, prigovaralo i na kadrovsku politiku; njegovo je ministarstvo favoriziralo srpske učitelje iz drugih krajeva