Katedrala u Hildesheimu: razlika između inačica

* [[bronca|Brončani]] [[stup]] visok 4,5 m (iz 1020.) ssa reljefimaspiralom Isusovareljefa, životaod dna do vrha, koji prikazuju scene Isusovih čuda.

* DvijeDva velika [[luster]]a u obliku kotača ssa reljefima72 izmjesta za svijeće u obliku kuća (11. stoljećastoljeće). Oni predstavljaju "Novi [[Jeruzale]]m" u kojemu će obitavati duše pravednika nakon [[Posljednji sud|Posljednjeg suda]].

U sredini [[klaustar|klaustra]] katedrale nalazi se [[gotika|gotička]] kapela [[Sveta Ana|sv. Ane]] (''Annenkapelle''), podignuta 1321. godine. Također, preko zidova katedrale penje se legendarna 1000-godišnja [[ruža]], koja simbolizira uspješnost grada Hildesheima<ref>Legenda kaže da je ružin grm bio ovdje i prije katedrale. Naime, kralj je lovio u šumi i izgubio vrijenu relikviju s kosom Djevice Marije. Poslao je svoje ljude da je potraže i oni su je našli na ružinom grmu. U zahvalu Bogu za pronalazak relikvije, kralj je naredio da se izgradi crkva pored ružinog grma.</ref> Prema legendi, dok ružin grm cvate, Hildesheim neće propasti. God. 1945., saveznici su uništili katedralu, ali je legendarna ruža preživjela. Njeni korijeni su ostali netaknuti ispod ruševina katedrale i uskoro je ponovno procvjetala i ojačala.

[[Bronca|Brončana]] vrata biskupa Bernwarda u crkvi sv. Mihovila u Hildesheimu ([[1015.]]) su rijetki primjer monumentalnog kiparskog rada u [[Predromanika|ranom srednjem vijeku]]. Ova vrata izlivena u jednom komadu, visoka pet metara, su jedno najveće i jedno od najvažnijih ostvarenja ranog srednjeg vijeka. Podijeljena su na 16 polja (prizora), a svaku vratnicu čini 8 polja vertikalno postavljenih jedan iznad drugog. Polja prikazuju biblijske prizore (po uzoru vrata crkve Svete Sabine u [[Rim]]u) koji su u ranom srednjovjekovlju bile najvažnije, od [[Stvaranje čovjeka|Stvaranja čovjeka]] do [[Raspeće|Kristova raspeća]]. Kiparski jezik koji ih tumači opor je i reduciran, kako u oblikovanju volumena tako i u uprizorenju radnje, pa se scene s plošnih pozadina, bez prostornih naznaka, odvajaju s naporom. Zato su ljudski likovi, iako voluminozne forme, lelujavi kao da su poneseni nekim čudesnim nebeskim vjetrom ili kao da gmižu prema svjetlu zbilje, u nadi da će pobjeći iz plošnosti koja ih stišće<ref>Antun Karaman, Opća povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2004. ISBN 953-0-21319-0</ref>. U svom nadljudskom naporu grče se iskazujući pojačan ekspresivni duh i dramatičan naboj što je općenito obilježje germanskog snoviđenja svijeta. Još samo mali korak i evo nas u novom dobu, usred romaničkog stvaranja reda i čvrstih aditivnih struktura umjetničkog oblikovanja.