Hrvatski [[pravopis]] jest fonološki (prije zvan i fonetski, glasovni, izgovorni, a sada i zvučni), kao i [[srpski]], bosanski i [[makedonski]], to znači da se jednačenja (po zvučnosti i mjestu tvorbe) vrše u govoru i pisanju. Većina slavenskih jezika ([[poljski]], [[češki]], [[ruski]], [[ukrajinski]], [[slovački]], [[slovenski]], [[bugarski]]...) rabi morfonološki (prije često pogrešno zvan etimološki, korijenski; sada su u porabi još nazivi tvorbeni ili morfološki) pravopis, jednačenja se vrše samo u govoru, a ne vrše se u pisanju. U hrvatskome jeziku postoje određene iznimke kad se jednačenja ne vrše u pismu radi lakše jasnoće i određivanja korijena riječi.
