Lisinski (1944.): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m infookviri
Nema sažetka uređivanja
Redak 27:
| imdb_id =
}}
'''''Lisinski''''', hrvatski dugometražni film iz [[1944.]] godine. <ref>[http://www.arhiv.hr/hr/hda/kinoteka/Hrvatski_DGM.doc Hrvatski filmski arhiv: Popis hrvatskih dugometražnih filmova 1944. - 2006.]</ref>Lisinski je prvi zvučni film u Hrvatskoj, a govori o životu [[Vatroslav Lisinski|Vatroslava Lisinskog]], prvog, i zapravo, jedinog značajnog skladatelja iz vremena [[Ilirski preporod|ilirskog preporoda]].
 
==Povijest==
''Lisinski'' je ujedno i prvi ali i posljednji igrani film [[Oktavijan Miletić|Oktavijana Miletića]] u ulozi [[redatelj]]a. No u kontekstu tolikih prvaka malo se tko pita u kolikoj je mjeri „Lisinski“ dobar biografski film i u kolikoj je mjeri njegov tretman glazbe, koju je [[Boris Papandopulo]] skladao „prema motivima Vatroslava Lisinskog“, dobar ili izvrstan u odnosu na temu<ref>[http://www.kulisa.eu/index.php?p=article&id=91 Irena Paulus, KULISA.eu, 28. svibnja 2008.]</ref>.
 
Moglo bi se reći da je prvi zvučni dugometražni igrani film u Hrvatskoj snimljen zahvaljujući čovjeku koji je samo indirektno sudjelovao u njegovom stvaranju. Bio je to [[Rusi|ruski]] inženjer Aleksandar Gerasimov. Služeći se polovnom nijemom kamerom, on je sastavio zvučnu kameru. Ako se zna da je to bilo 1932. godine, jasno je da je „izum“ pet godina kasnio za prvim zvučnim filmom. „[[Pjevač jazza]]“ prikazan je krajem [[1927.]] godine, kombinirajući dvije tehnologije za ozvučivanje.
Tadašnja ga je publika prihvatila, ali današnja o njemu malo znade jer je film dugo bio „zakopan“ u arhivima. Zapravo, dugo se mislilo da su sve kopije odnesene u beogradsku Jugoslavensku kinoteku, no početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća sasvim je slučajno pronađena jedna kopija u „Jadran filmu“. Prionulo se restauraciji – a i tada je to bilo gotovo potajice, jer je film u raznim režimima ostajao nepodobnim. Nova i restaurirana kopija prikazana je 18. listopada 1990. godine u tadašnjem kinu „Balkan“ i to povodom vraćanja spomenika banu Jelačiću na središnji [[zagreb]]ački trg.
 
==Odlike==
U knjizi „101 godina filma“ Ivo Škrabalo je najprije istaknuo dobre strane filma: historijsku autentičnost ambijenata, raskošne plesove u grofovskim odajama, maestoznu izvedbu „Ljubavi i zlobe“ te veliki prizor demonstracija na Markovu trgu. Ističe i Miletićeve asocijacije na slikarstvo, barokne interijere, detalje orgulja i unutrašnjost crkve u Mariji Bistrici. Međutim, i Škrabalo je jasan pri ocjeni najvažnije filmske komponente – scenarija:„Dramaturški okvir filma je koncert Zagrebačke Filharmonije posvećen djelima Lisinskog…“
Pisac scenarija Milan Katić – čovjek koji je predstavljao vezu s Narodnooslobodilačkim pokretom u „Slikopisu“ – u više je izjava i članaka za tadašnje novine indirektno 'opravdavao' izbor teme, ističući da će kroz nju doći do izražaja 'snaga i vriednost hrvatske kulture'...“
 
Ivo Škrabalo navodi, sama činjenica da film postoji i da ima zvučan naslov, čini ga važnim. Međutim, danas Miletićev film ostavlja gledatelja hladnim. Postoje brojni razlozi za to. Premda je njegov autor težio profesionalizmu, „Lisinski“ u nekim aspektima izgleda kao amaterski film. Katićev scenarij donio je niz prilično naivnih dijaloga koji tadašnji glumci, a naročito nositelj glavne uloge Branko Špoljar, nisu znali niti mogli nadići.
Veljko Maričić u ulozi Alberta Štrige, lika koji je i u stvarnosti doista bio „duhovni pokretač“ Vatroslava Lisinskog, djelovao je mnogo uvjerljivije. Neprofesionalna glumica Lidija Dominković također nije mnogo mogla dodati ulozi Hedvige Banove, čija se pasivna tugaljivost današnjem gledatelju ne čini samo artificijelnom, nego groteskno smiješnom. Pokušalo se nešto digniteta dati ulozi Sidonije Erödy-Rubido, koju je glumila i pjevala prvakinja hrvatske opere Srebrenka Jurinac, ali je njezina uloga bila nedovoljno velika i nedovoljno učestala na filmskom platnu.
 
== Izvori ==