|
'''HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci'''
Tradicija kontinuirana teatarskog života u gradu Rijeci dulja je od dva stoljeća. Prvo kazališno zdanje u ovome gradu[[Rijeka|Rijeci]] podignuto je [[1765]]. godine, no krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojega [[1805]]. otvara ugledni riječki građanin i trgovac [[Andrija Ljudevit Adamić]]. U Teatru Adamić odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci, ispunjen pretežito gostovanjima [[Italija|talijanskih]] i manje, [[Njemačka|njemačkih]] opernih i dramskih družina. No, glede na činjenicu da je osamdesetih godina 19. stoljeća nekoliko europskih kazališnih kuća zadesio požar, te su se u svim gradovima Monarhije počele poduzimati sigurnosne mjere opreza, a Teatar Adamić nije zadovoljavao potrebne uvjete za normalan rad, riječko Municipalno zastupstvo odlučilo je da se postojeće kazalište sruši i da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar koji će odgovarati srednjoeuropskim standardima. Kada je [[1883]]. godine riječka gradska uprava, na čelu sa slavnim gradonačelnikom [[Giovanni Ciotta|Giovannijem Ciottom]], unukom još slavnijega [[Ljudevit Adamić|Ljudevita Adamića]], donijela odluku da se podigne nova velebna kazališna zgrada na [[Rječina|Rječini]], zasigurno je bila svjesna čina koji se mjeri stoljećima unaprijed. Odlučeno je da se kazalište gradi na tadašnjem prostranom trgu Ürmeny, a projekt je naručen u Beču[[Beč]]u, u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Sve su hrvatske glavne kazališne kuće izgrađene još u drugoj polovici 19. stoljeća, a među njima je ona u Rijeci druga - iza Osijeka[[Osijek]]a (1865.), a prije Splita[[Split]]a (1893.) i Zagreba[[Zagreb]]a (1895.)!
Nakon dugotrajnih priprema, nakon dvogodišnje gradnje i nestrpljiva iščekivanja konačno je osvanuo [[3. listopada]] [[1885]]., dan otvorenja novoga OPĆINSKOG KAZALIŠTA (TEATRO COMUNALE). Za taj su svečani trenutak pomno pripremane i dvije velike opere, još neizvođene u gradu Rijeci: bile su to raskošno opremljene [[Giuseppe Verdi|Verdijeva]] [[Aida]] i Ponchiellijeva[[Ponchielli]]jeva [[La Gioconda|Gioconda]]. Toga su dana prvi posjetitelji, brojni gosti i uzvanici mogli uživati u impozantnom kazališnom zdanju, remek djelu arhitekture svoga doba koje im se predstavilo u svoj svojoj ljepoti i veličini, čije je figuralne plastike i ornamentalne radove izradio poznati venecijanski kipar August Benvenuti a stropne slike slikar Franz Matsch u suradnji s još poznatijom braćom Gustavom i Ernestom Klimtom, operama kojima je ravnao maestro Gaetano Cimini, gdje su zabljesnula već znana i omiljena pjevačka imena - Medea Borelli, Clotilde Sartori i Mary Guttemberg, no i u pravom tehnološkom čudu svoga vremena : prvoj električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu postavljenima upravo u teatru!
Riječka je publika oduvijek voljela kazalište i s nestrpljenjem priželjkivala nova gostovanja omiljenih opernih i komičnih družina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Riječku su Thaliu tako od njenih najranijih dana pohodila brojna slavna imena kazališne umjetnosti poput tada mladog, ali već proslavljenog skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija koji je dirigirao svojom operom Il piccolo Marat, zatim rođene Riiječanke, velike glumice Irme Gramatice. Godine1898. gostovao je i najslavniji tenor svoga doba Enrico Caruso, a 1941. nastupio je i slavni Begniamino Gigli. Bile su tu i brojne glumačke zvijezde među kojima je svakako najzampamćenija ostala velika tragetkinja Sarah Bemhardt koja je 1899. gostovala sa svojom družinom u Dumasovoj Dami s kamelijama.
|
