Empedoklo: razlika između inačica

Kao osoba bio je arogantan, oblačio se u ljubičasto i tvrdio je da ga je vrlina znanja , kojeg je posjedovao, preobrazila u božanstveno biće i da može činiti čuda. Ipak, njegove radnje pokazuju da nije bio za neravnopravnost, borio se za očuvanje grčke [[demokracija|demokracije]] i dopustio je da njegova učenja mogu i druge preobraziti u ''božanstvene''. Čak je išao tako daleko da je govorio da su sva živa bića na istom duhovnom nivou, i da ga je inspirisala [[pitagorejski savez|pitagorejska]] duhovnost. U isto vrijeme, on nije samo tvrdio da je bio [[bog]], nego priča govori da se, da bi dokazao svoju [[besmrtnost]], bacio u aktivni [[vulkan]] ([[Etna]] na Siciliji), gdje je i umro. (Iako, neki dokazi govore da je umro u Grčkoj).

Originalnost Empedoklesa, izuzev nauke, sastoji se u učenju o četiri elementa i primjeni dva principa, Ljubavi i Razdora, u tumačenju promjene. On je odbacio monizam i smatrao da tok prirode određuju slučaj i nužda, prije nego svrha. Nastojao je da pomiri i spoji mišljenja svojih prethodnika. Usvojio je Parmenidesovo stajalište da biće jeste i da je materijalno, da ne može da nastane ili propadne. Trebao je naći put pomirenja s kretanjem i promjenom i kaže da je cjelina propadljiva, ali da su materijalne čestice od kojih su sastavljene neuništivo. Sve nastaje i nestaje mješanjemmiješanjem i razdvajanjem elemenata, elementi su nepromjenljivi, Ljubav i Mržnja su fizičke i materijalne sile.

Svijet je po Empedoklesu nastao tako što je ljubav izazvala usred rastavljenih elemenata, kretanje, vrtlog koji postepeno obuhvaća sve više elemenata. Kad ljubav sve osvoji svijet se nalazi u stanju potpunog mira: «svjetske kugle» blaženom blaženstvu. Ali poslije izvjesnog vremena, s periferije otpočinje, usljed mržnje, postepeno rastavljanje elemenata.

Poslije određenih razdoblja, uvijek iznova i u cikličkim razmacima, nastaju neprekidno nova stvaranja svijeta. Beskonačne djeljivosti tvari uzrokuju događanje, ali prostor je uvijek čitav ispunjen (učenje preuzeto od Parmenidesa).

U spoznajnoj teoriji Empedokles brani tezu da se slično spoznaje sličnim. SpoljašnjiVanjski svijet i čovjek sastoje se od jednih te istih elemenata, subjekti i objekti u biti nisu različit i upravo to omogućuje spoznaju.