Hector Berlioz: razlika između inačica

 

==Život==

Berlioz je kao i njegov otac želio biti liječnik, pa je prvo studirao medicinu. 1826. se premjestio na Conservatoire de Paris. 1830. je dobio Rimsku nagradu za kantatu "Sardanapale". Od 1839. je bio knjižničar u konzervatoriju.

Berlioz je prema svojim izvješćima bio jedan od prvih dirigenta koji je koristio metronom tijekom probe kao pomagalo.

Praizvedba njegovih djela mu je često zadavalo probleme, jer je za neka djela trebao do tisuću glazbenika i pjevača.

 

Odnos s Richardom Wagnerom je bio vrlo napet. Izgledalo je da su poštovali i javno i u pismima su kritizirali druge skladatelje poput Franza Liszta i Roberta Schumanna. Dok se Liszt Diplomatsko ponaša, Schumann je objavio je u "Neuen Zeitschrift für Musik" jedan tekst, u kojem naziva Berlioza "beskrajno dosadnim". Također se izrazio negativno prema "Fantastičnoj simfoniji" i rekao "Nigdje nije forma lijepa".

U svojim posljednjim godinama je pretrpio nepodnošljive bolove, koje su ga onesposobile. 1862. piše Ferradu: "Ja se žurim da sve konope presječem, i tako da uvijek mogu smrti reći: kada želiš". Na svojem posljednjem putovanju u Nizzu je pretrpio dva srčana udarca. Nakon dužeg odmora se vratio u Pariz, gdje je umro 8. ožujka 1869. godine. Kao član "Instituta de France" je pokopan na groblju Montmarte. Izvorni nadgrobni spomenik je zamijenjen monumentalnim nadgrobnim spomenikom.

 

* 1848./1849. Te Deum (Himna) op.22

* 1850. La Fuite en Egypte i 1853./1854. L'Enfance du Christ, zajedno op.25

[[af:Hector Berlioz]]

[[an:Hector Berlioz]]