Voćarstvo: razlika između inačica

[[Datoteka:Apfel-anpflanzung-weit.jpg|thumb|200px|Rasadnik jabuka]]

'''Voćarstvo''' označava uzgoj voća.

Višnju s pravom nazivamo plemenitim voćem, zbog unutarnjih svojstava ploda. Upravo zbog takvih svojstava ploda višnja se ubraja u red najzanimljivijih voćnih vrsta za preradu. Kolika je važnost višnje u prerađivačkoj industriji vidi se i po tome što je svjetska proizvodnja trešanja i višanja oko 2 000 000 tona od čega je barem 1 000 000 tona višanja godišnje.

 

Višnja maraska je poznata kultura Dalmacije još od 16. stoljeća, od kada datira i proizvodnja njezina glavnog proizvoda – likera Maraschino.

 

 

U Dalmaciji se proizvodi višnja maraska, koja se odlikuje posebnom kakvoćom. Sve do 1971. godine u Dalmaciji se proizvodilo više od 12 000 t, a danas je proizvodnja niža od 3 000 t. Iz pada proizvodnje, uz ostale čimbenike, jasno je vidljiv odnos prerađivača i trgovaca prema proizvođačima. Prednost u uzgoju višnje,osim naših ekoloških i prerađivačkih kapaciteta, i u tome je što višnja za razliku od većine ostalih vrsta voća prije zriobe stvara abscinisko tkivo između ploda i peteljke. Time se smanjuje sila držanja između ploda i peteljke i omogućuje mehanizirana berba tresačima. Berba višnje tako je potpuno mehanizirana, pa je to i jedan od razloga što u planiranju i projektiranju nasada treba pristupiti sasvim novom načinu plantažne proizvodnje, tj. ujedinjavanju manjih proizvođača i zajedničkoj nabavi strojeva za berbu i pakiranje. Uz povoljne ekološke uvjete, odgovarajuće primjene agrotehničkih mjera, te zakonske zaštite i stimuliranje ove specifične proizvodnje, osigurat će potrebne preduvjete da proizvodnja maraske postane ekonomski i gospodarski značajna.

Plodovi maraske u svježem ili konzerviranom stanju služe kao hrana, kao preventiva u zaštiti ljudskog organizma i kao lijek. Oni predstavljaju zdravu, aromatičnu i ukusnu, te ljekovitu hranu, a sadrže ugljične hidrate, bjelančevine, elemente kao što su kalcij, fosfor i željezo te aromatske tvari i vitamine.

 

 

 

 

Prema botaničkoj sistematici, maraska pripada redu Rosales, porodici Rosaceae i potporodici Prunoideae, a s jednako prava može ući u rod Prunus, kao vrsta Prunus cerasus L. var. marasca i rod Cerasus, kao vrsta Cerasus vulgaris Mill. var. marasca Savulescu ( Trinajstić, 1971. )

Klima je skup vanjskih činitelja od kojih su najvažniji: svjetlost, temperatura, voda i vjetar.

 

 

Svjetlost je voćkama potrebna u procesu ishrane, zatim kao izvor topline, te rast i razvitak. Maraska kao heliofit preferira sunčane položaje. Nasade maraske je stoga potrebno podizati na položajima na kojim je intenzitet svjetlosti najjači. Najviše svjetlosti dobivaju na zaobljenim položajima i ravnim površinama, a najmanje u niskim i zatvorenim dolinama, kao i u neposrednoj blizini brjegova, masiva i velikih zgrada. Intenzitet svjetlosti veći je u blizini vodenih površina jer se svjetlost reflektira i pojačava. Zasjenjena stabla maraske ili njezini zasjenjeni dijelovi dati će osjetno manji prirod i slabiju kvalitetu plodova.

 

 

Maraska može uspijevati u hladnijim podnebljima i višim nadmorskim visinama,ali tada gubi osnovna svojstva kvalitete ploda, odnosno visoki sadržaj suhih tvari i šećera, te specifičnu aromu. Najbolje uspijeva u krajevima sušeg i toplijeg podneblja. Zbog toga je maraska rasprostranjena u području Dalmacije do pretežno 200 m nadmorske visine. Srednje mjesečne temperature zraka u uzgojnom području kreću se od 13 do 18°C. Apsolutne maksimalne temperature ljeti penju se i do 40°C, a apsolutne minimalne zimi i do 18°C a sve bez posljedica na stablo maraske.

 

 

Najpotrebnija joj je u razdoblju vegetacije od cvatnje do zriobe ploda. Ukupna količina oborina koja padne godišnje u Dalmaciji uglavnom je dostatna za njezine potrebe. Navodnjavanje u odgovarajućim količinama i fazama vegetacije pozitivno utječe na prirod i kvalitetu maraske. Nedostatak vode uzrokuje slab rast nadzemnih i podzemnih dijelova, nizak prirod i sitan plod, te slabo stvaranje cvjetnih pupova za rod u idućoj godini. Za marasku je štetna i suvišna vlažnost tla koja uzrokuje ugušenje korjenova sustava.

 

 

Glavni vjetrovi na uzgojnom području maraske su bura i jugo. Podizanje nasada maraske treba izbjegavati na položajima koji su izvrgnuti snažnim i izravnim udarcima bure jer u fazi cvatnje može učiniti i znatnu štetu ometanjem oplodnje i uzrokovanjem pojave posolice. Slabe bure mogu biti korisne jer pozitivno djeluju na temperaturu, relativnu vlžnost zraka, te uvjete oplodnje.

Jugo uglavnom nema štetan utjecaj na stabla maraske. Međutim jugo niske vlažnosti može biti veoma štetno u fazi cvatnje maraske jer isušuje njuške tučka i znatno pogoršava uvjete oplodnje.

 

 

Tlo je osnovni činioc rasta i proizvodnje. Za proizvodnju maraske najveće značenje imaju fizikalna svojstva tla, a to su: dubina tla, mehanički sastav, struktura, kapacitet i propusnost za vodu i zrak i dr. Lakša ilovasta tla, odnosno pjeskovito-ilovasta tla najbolja su za uzgoj maraske. U tim tlima korijenov sustav maraske se snažno razvija, ta tla imaju dobru propusnost za vodu i zrak, a ipak dosta dobro drže vlagu i laka su za obradu. Povoljan supstrat za razvoj proizvodnje maraske u području Dalmacije mogu pružiti razne sistematske jedinice tala, kao braunizirane, humizirane i antropogene crvenice, smeđa karbonatna tla na krednim vapnencima i pojedina dublja na laporu itd. Ali pri tom treba voditi računa o povoljnim fizikalno-kemijskim svojstvima za svaki tip tla.

 

Nakon ravnanja slijedi rigolanje čija dubina za podizanje nasada maraske treba iznositi 70- 80 cm. Obavlja se tijekom ljetnih mjeseci kada visoke temperature povoljno utječu na duboku obradu tla. Pri dubokom oranju unose se u tlo organska i mineralna gnojiva i time obavlja meliorativna gnojidba koja se međutim često izostavlja zbog velikih financijskih izdataka. Rigolanjem se stvaraju na cijeloj površini povoljni uvjeti za razvitak voćnih stabala, jer se poboljšavaju strukturna svojstva tla, prozračnost i kapacitet tla za zrak, stvaraju se povoljni odnosi zraka i vode u tlu, povećava se propusnost tla, aktivira se mikrobiološki život u tlu, te se omogućuje brz i snažan razvoj korijenova sustava.

 

Pri određivanju razmaka sadnje potrebno je voditi računa o pojedinim čimbenicima: o što boljem osvjetljenju krošnje i razvoju korijenova sustava, o tipu maraske i uzgojnom obliku, o plodnosti tla i konfiguraciji, o što boljem korištenju tla i zračnog prostora, o što boljoj primjeni mehanizacije i agrotehničkih mjera, o životnom prostoru budućeg stabla te o pravcu redova stabala maraske.

Za razliku od duboko rigolanog tla u kojemu se otvaraju jame malih dimenzija, na terenima krša s plićim slojem sitnog tla potrebno je otvoriti jamu većih dimenzija. Jama za sadnju treba imati širinu 1,0 – 1,5 m, te dubinu od 0,8- 1,0 m.

 

 

Kao podloga za marasku rabi se uglavnom rašeljka ( Prunus mahaleb ). Ona dobro podnosi suha, vapnena, šljunkovita i skeletna tla. Ima vrlo dobar afinitet s maraskom. Razvija snažan, razgranat korijen, a osjetljiva je na vlažna tla i na suvišak vode u tlu. Može se rabiti i podloga višnje ( Prunus cerasus ) za uzgoj maraske na nešto vlažnijim tlima, ali na takvim tlima plodovi maraske imaju manji sadrži suhe tvari. Višnja kao podloga stvara mnogo korijenovih izdanaka.

 

Obrada tla u nasadu

Nakon proljetnog oranja primjenjuje se više puta tijekom vegetacije plitka obrada tzv. prašenje ili kultiviranje radi sprečavanja isparanja vlage iz tla i uništavanja korova.

 

 

Gnojidba je jedan od najvažnijih agrotehničkih mjera u voćnom nasadu, jer osigurava ishranu voćaka radi postizanja dobrog rasta i razvoja, dobre rodnosti i kvalitete ploda.

Najvažniji hranjivi elementi, koji se u obliku gnojiva moraju dodavati voćkama, pa tako i maraski, su slijedeći: dušik, fosfor, kalij, zatim kalcij i magnezij. Ti se elementi koriste u većim količinama, pa se nazivaju makroelementi, za razliku od mikroelementa (željezo, bor, mangan, cink, bakar i dr.) koji se koriste u manjim količinamaili ih dovoljno u tlu. Potrebne mikroelemente kao ugljik, vodik i kisik biljke dobivaju iz zraka i vode.

 

 

Rezidba maraske važna je agrotehnička mjera kojom se formira uzgojni oblik, održava pravilna ravnoteža između vegetativnog rasta i rodnosti i obnavljaju ili pomlađuju već iscrpljeni dijelovi krošnje. Rezidbom se omogućuje dobar prirod i dobra kvaliteta plodova te redovita rodnost. Prema životnoj dobi voćke razlikuje se rezidba mladih i rezidba rodnih voćaka. Rezidba mladih voćaka obavlja se radi formiranja uzgojnog oblika u mladenačkoj dobi voćke, tj. u fazi intenzivnog vegetativnog rasta. Rezidba rodnih voćaka obavlja se u njihovoj rodnosti zbog reguliranja vegetativnog rasta i rodnosti.

 

 

Ova rezidba obavlja se već nakon sadnje, odnosno pred kretanje vegetacije prve godine, a sastoji se u prikraćivanju sadnice na željenu visinu radi izbijanja mladica, koje će predstavljati primarne grane krošnje i samu krošnju. Za postizanje što pravilnijeg rasta izabranih primarnih (tri, rjeđe četiri) skeletnih grana kolaste krošnje (vaze) mogu se također upotrijebiti tanke drvene pritke i razno kolje, ali je najprikladnije trska trska se jednostavno postavlja, glatka je, gibanjem zbog vjetra ne izaziva oštećenje grana, može i trajnošću poslužiti svrsi i ne stvara veće financijske troškove.

Pravilnom rezidobom i snažnim rastom kolasta krošnja (vaza) marske je potpuno formirana na kraju četvrte, a najdalje pete godine nakon sadnje. Ona u tom slučaju ima dovljno svjetla i zraka, što je, uz ostale činioce, važan preduvjet za dobru, rodnost, a osobito dobru kvalitetu ploda.

 

 

Nakon razdoblja formiranja počinje razdoblje rodnosti, odnosno proizvodnje, u kojem se rezidbom stvara i obnavlja vegetativni prirast i rodno drvo, kako bi se stablo maraske što duže održalo u punoj i redovitoj rodnosti.

Važno je istaknuti da stablo maraske treba redivito rezai svake godine ili ponekad svake druge, zavisno od količine vegetatinog prirasta i rodnog drveta.

 

 

Rezidba marske obavlja se u razdoblju zimskog mirovanja, dakle u vremenu od opadanja lišća do početka kretanja vegetacije. U obalnom području uzgoja marske, u kojem su niske temperture rijetke, rezidba maraske se može obavljati gotovo u bilo koje doba tog razdoblja, zavisno od veličine nasada i broja stabla. Ali, u kontinentalnom dijelu tog područja, u kojem su temperature ispod 0°C češće ili moguće, rezidbu treba obavljati pri kraju razdoblja zimskog mirovanja, kada je opasnost niskih temperatura manja, no obavezno prije početka kretanja vegetacije. To je zato što niske temperature nepovoljno djeluju na presjeke grana nastalih rezidbom. To opet zavisi od veličine nasada i broja stabala kod kojih treba obaviti rezidbu, iako u velikim nasadima rezidba počinje rano (prosinac) i štete od niskih temperatura nisu u većoj mjeri primjećene.

 

Kod pravilne i redovne zimske rezidbe maraske u punom rodu nema veće potrebe za ljetnom rezidobom.

 

 

Ova bolest u pojedinim godinama čini velike štete. Najprije na listu, a zatim na plodu i peteljci, gljivica stvara male okruglaste pjege crvenkaste boje, koje se kasnije povećavaju i postaju tamnosmeđe, ponekad sa crvenosmeđim obrubom. Kod jačeg napada ove bolesti lišće poprima žućkastu boju, te opada.

 

 

Ova opasna gljivica uzrokuje, osobito u zatvorenim položajima i vlažnim uvjetima, sušenje cvjetova, a u kasnijem razdoblju suše se izboji, pa i dijelovi grana pa i cijele grane. Stablo maraske obično normalno cvjeta, ali nakon cvatnje, kod pojave listića i malih plodova, dolazi do njihova naglog venjenja i do sušenja napadnute grane. Zaraza nastaje u samom cvijetu, odakle se brzo širi u izboje, grančice i grane.

Ova se bolest najučljivije očituje zimi. Tada na stablu maraske ostaje visiti suho lišće, često po više listova po grupi, te tako ostaju sve do proljeća. U proljeće to suho lišće, s početkom kretanja vegetacije, postupno otpada.

 

 

Ova bolest uzrokuje patološke promijene na kori maraske, a očituje se u promjeni boje, laganog uzdignuća, a ispod kore u nekrotiziranom tkivu. Smatra se da je ta bakterija uzrokom bakterijskog raka koštićavih voćnih vrsta.

 

 

 

Ovaj štetnik odlaže jaja u blizini korijenova vrata voćke i iz njih izlaze ličinke koje čine velike štete oštećujući korijenov vrat i korijen maraske. Razvoju ovog štetnika pogoduju visoke temperature, suša i skeletno tlo.

 

Ovaj štetnik izaziva crvljivost plodova marske. Ženka se pojavljuje u svibnju i u prvoj polovici lipnja i ona ubode plodove maraske u fazi zriobe, odloži u njih svoja jaja, a iz jaja se izležu ličinke koje oštećuju i uništavaju meso ploda.

 

Od lisnih uši na maraski najviše se pojavljuje trešnjina crna lisna uš (Myzus cerasi) i izaziva na listovima njihovo kovrčanje i sisanjem usporava rast izboja.

 

Ovaj štetnik prezimljuje kao zimsko jaje na skrovitim dijelovima krošnje voćaka. U proljeće, obično u travnju, iz jaja izlaze ličinke, koje se brzo pretvaraju u odrasle oblike. Oni legu ljetna jaja iz kojih izlaze ličinke nove generacije, te se ciklus razvoja ponavlja. Obično se razvija 8-10 generacija, a brzom razvoju pogodujhe toplo i suho vrijeme.

 

 

Berba se obavlja u fazi tehnološke zrelosti, u kojoj se postiže najbolja kvaliteta plodova, odnosno aroma, harmoničnost, okus, boja i hranjiva vrijednost. Vrijeme berbe plodova maraske ovisiloje u najvećoj mjer o namjeni maraske u procesu prerade, a sadržaj suhih tvari u plodu bio je uglavnom najvažnije svojstvo. Povećanjem sadržaja suhih tvari iznad određene granice smanjuje se težina plodova, što proizvođaču nije išlo u prilog. Nastojala se utvrdit donja granica sadržaja suhih tvari. U Splitu se usvojila klasifikacija po kojoj se sadržaj suhih tvari od 24% i iznad toga tretira kao prva klasa, a sadržaj suhih tvari do 20 do 23% kao druga klasa. Plodovi, pak, maraske ispod 20% suhih tvari ne odgovaraju njihovim kvalitativnim svojstvima, te se ne vrednuju posebno.