Svojim prvim filmom, komedijom "Blagajnica hoće ići na more", filmom koji je školski primjer latentnog rasizma prema "ljudima sa kamena", rasizma kojeg hrvatski kvazi-intelektualci i medijski dušebrižnici ne samo da ne osuđuju nego i toleriraju i potiču, Matanić je "zabavio naciju", prikazujući kako u maloj samoposluzi šef Hercegovac iskorištava radnice (ne seksualno), no sunce negdje ipak postoji. Drugi mu film nije komedija, "[[Fine mrtve djevojke]]" je drama koja prikazuje poratnu Hrvatsku kroz branitelja koji iskazuje [[PTSP]] noseći maskirnu uniformu umjesto odjeće i slušajući [[Marko Perković|Thompsona]] tako da ga čuje cijela ulica, i licemjerje malograđana kroz gazdaricu ''Olgu'', koja mirno gleda kako joj sin siluje podstanarku ''jer je ona lezbača''. Pogodili ste. U tom filmu na meti je druga omiljena "odstrjelna divljač" "umjetnika" Matanića: hrvatski branitelji. Taj, po njemu, ogavni soj ljudi, koji, umjesto da se je '91 masovno pobacao u more i tako omogućio Matanićevoj bratiji stvaranje velike srbije, nesebično daje sbvoje živote za slobodu svog naroda. Uistinu ogavan čin, zar ne, Dalibore?
"Sto minuta slave" je film o slikarici [[Slava Raškaj|Slavi Raškaj]], no svojim filmom "[[Volim te]]" Matanić se opet vraća suvremenim temama kroz priču glavnog lika koji boluje od [[SIDA|SIDE]].
