Misticizam: razlika između inačica

Kolijevka misticizma su zemlje starog istoka [[Kina]] (taostičko učenje Lao Tsea). [[Indija]] (Patanjalijeva samkhya-filozofija) i [[Perzija]]. Sa istoka misticizam prodire na zapad u vrijeme opadanja antičke civilizacije. Njegovi glavni nosioci su novoplatonizam i [[Kabala]]. Novoplatonistička mistika prenijeta je u kršćansku literaturu spisima [[Dionizije Areopagit|Dionizija Areopagita]] i [[Ivan Skot Eriugena|Ivana Skota Eriugene]]. U srednjemu vijeku misticizam se javlja kao protest protiv jalovog intelektualizma skolastičke filozofije. Najpoznatiji srednjovjekovni mistici su: Bernard iz Clairvauxa, Hugo i Rikard st.Victoire, [[Bonaventura]]. Osnivač njemačkog spekulativnog misticizma je dominikanac [[Meister Eckhart]], a njegovi učenici su [[Heinrich Seuse]] i [[Johannes Tauler]]. Njima je blizak i flamanski mistik Jan Van Ruysbroeck. Renesansa i reformacija doba su procvata misticizma. Reuchlin, [[Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim|Agrripa von Nettesheim]], [[Paracelsus]], [[Giovanni Pico della Mirandola|Picco della Mirandola]], [[Nikola Kuzanski]], [[Valentin Weigel]], [[Robert Fludd]], [[Jakob Böhme]], i ostali, su najpoznatiji među misticima tog vremena. Mnogi od njih zastupaju specifični misticizam koji se suprotstavlja spekulativnim sistemima i koji je nošen težnjom za neposrednošću i spontanim prirodnim izražavanjem osjećaja, nasuprot školskim, strogo propisanim dogmama. U novijoj filozofiji misticizma ima i u djelima kartezijanaca kao kod Geulenixa i Malebranchea zatim Pascala , [[Novalis]]a, Maistra, Vivekananade i Jacobija. [[Emanuel Swedenborg]] je značajan mistik 18. stoljeća.