Razlika između inačica stranice »Rimsko-njemački car«

m
(Nova stranica: Pojmom '''rimsko-njemački car''' novija povijesna literatura označava careve Svetog Rimskog Carstva da bi ih razlikovala s jedne strane od [[Dodatak:Popi...)
 
Srednjovjekovni vladari Svetog Rimskog Carstva smatrali su se, nadovezujući se na [[Antika#Kasna antika (284. do 602./641.)|kasnoantičku]] ''carsku ideju'' i ideju obnove Rimskog Carstva pod [[Karlo Veliki|Karlom Velikim]] (''Renovatio imperii''), izravnim nasljednicima rimskih Cezara i [[Karolinzi|karolinških]] careva. Propagirali su ideju po kojoj je najviša svjetska moć ''imperium'' s Rimljana prešla na franačko-njemačko Carstvo (''Translatio imperii '').
 
Područje Istočne Franačke prvi put je u 11. stoljeću nazvano ''Regnum Teutonicum'' ili ''Regnum Teutonicorum'' (''Kraljevstvo Nijemaca'') .<ref>vglusp. Carlrichard Brühl, ''Die Geburt zweier Völker'', Köln u.a. 2001, S. 69 ff.; ''Rex Teutonicus'' se dakle prema tome ranije pojavljuje u izvorima nego pojma ''regnum'' (besonders Brühl, S. 73 f.)</ref> Papa je 962. [[Oton I. Veliki|Otona I.]] okrunio za ''rimskoga cara'' gekrönt, nakon što je on još prije stekao naslov kralja Italije. Otonovi nasljednici zadržali su zahtjev za tim naslovom i inzistirali na pravu krunjenja za rimskog cara koje su mogli steći krunidbenim putem u Italiju (''Romzug'') i papinim krunjenjem za cara. Carstvo je obuhvaćalo osim njemačkh i talijanska podruja, a od 1032. i Burgundiju te se počelo službeno nazivati ''Sveto Rimsko Carstvo'' što se prvi put pojavljuje u izvorima 1254. godine. Vladari toga Carstva sami su početkom 11. stoljeća uzeli naslov ''Rex Romanorum'' (''Kralj Rimljana'') . S tim su naslovom povezali zahtjev za carskom krunom i nadnacionalnom vlasti koja je obuhvaćala njemačka, talijanska, francuska i slavenska područja. Taj je zahtjev od početka borbe za investituru u 11. stoljeću papinstvo sve više osporavalo.
 
Pored propagandističkih postojali su i sakralni razlozi za povezivanje s antičkim Rimskim Carstvom. Prema srednjovjekovnom shvaćanju povijesti u antici su jedno za drugim postojala četiri svjetska carstva: [[Medijsko Carstvo]], [[Ahemenidsko Perzijsko Carstvo|Perzijsko Carstvo]], [[Stara Grčka]] i [[Rimsko Carstvo]]. U Rimskome Carstvu, u kojem je rođen ''[[Isus]]'' i koje se od doba cara [[Konstantin I. Veliki|Konstantina]] pretvorilo u kršćansko carstvo (''Imperium Christianum'' ), mnogi su učenjaci od [[Sveti Augustin|svetog Augustina]] pa nadalje vidjeli konačan oblik svjetske vlasti u kojem bi se razvijao kršćanstvo sve do kraja vremena. U Carstvu Karla Velikoga i njemačkih kraljeva nisu dakIe vidjeli nasljednika [[Zapadno Rimsko Carstvo|Zapadnog Rimskog Carstva]], propalog godine 476., nego samo to Carstvo u novom obliku. To se objašnjava i dodatkom ''Sveto'' u službenom nazivu Carstva i cara, nastalog u razvijenom srednjem vijeku.
 
Rimsko je pravo doduše nastavilo neprekinuto postojati na Istoku u [[Bizantsko Carstvo|Bizantskom Carstvu]]. Budući da je 800. godine (kada je Karlo Veliki okrunjen za cara) Istočnorimskim odnosno Bizantskim Carstvom vladala žena, carica [[Irena]], zastupnici teorije ''Translatio imperii'' argumentirali su Karlovu carsku krunidbu da je carsko prijestolje zbog toga prazno te je preko pape pravno preneseno na Karla Velikog. Na karolinšku tradiciju pozvao se 150 godina kasnije ponovo [[Oton I. Veliki]], koji je stjecanjem carskog naslova godine 962. svjesno nastavio franačku i rimsku ideju Carstva.
 
=== Kasni srednji vijek ===
16.845

uređivanja