Oton IV., car Svetog Rimskog Carstva: razlika između inačica

Uz podršku francuskog kralja [[Filip II., kralj Francuske|Filipa II. Augusta]] i pape kneževska opozicija izabrala je u rujnu 1211. u [[Nürnberg]]u Staufovca Fridrika za „drugog cara“ (''alium imperatorem''), ne za kralja.<ref>Knut Görich: ''Die Staufer. Herrscher und Reich''. Beck, München 2006, S. 87.</ref> Među opoziciju Otonu pripadali su češki kralj [[Otakar I. Přemysl]], tirinški grof Hermann i nadbiskup Mainza Siegfried II. von Eppstein. Oton je na to prekinuo napad na Siciliju i vratio se u Njemačku. U svibnju 1212. uspio je na saboru u Nürnbergu ponoov uspostaviti svoj autoritet. U srpnju 1212. opsjeo je utvrdu Runnenburg koja je pripadala tirinškom grofu Hermanu. 11. kolovoza 1212. umrla mu je supruga Beatriks nakon samo tri tjedna braka, a u rujnu 1212. Fridrik II. stupio je u Konstancu na njemačko tlo, tako da je Oton IV. počeo gubiti podršku. Od njega je otpao i njegov kancelar biskup Speyera Konrad von Scharfenberg koji je protivničkoj strani otkrio njegove reformne planove koji su predviđali osobni porez te sekularizaciju i oporezivanje crkvenih imanja . <ref>Bernd Ulrich Hucker: ''Otto IV., der kaiserliche Sohn Heinrichs des Löwen''. U: Jochen Luckhardt, Franz Niehoff (Hrsg.): ''Heinrich der Löwe und seine Zeit'', Band 2, Essays, München 1995, S. 366.</ref> Time je ubrzan prelazak knezova i klera na stranu Fridrika II.

Fridrik je 19. studenog 1212. u Vaucouleursu obnovio savez s Francuskom protiv Engleske i cara Otona IV. 5. prosinca dao se u Franfurtu još jednom izabrati za kralja, a okrunjen je četiri dana poslije u Mainzu. Oton se povukao u [[Köln]], a nakon toga u Sasku. Bezuspješno se borio proti v magdeburškog biskupa Albrechta i tirinškog grofa Hermanna. U svibnjui 1214. oženio se na saboru u [[Maastricht]]u Marijom, kćerkom brabantskog vojvode s kojom se zaručio još 1198. U Nizozemskoj je sklopio nove saveze protiv francuskog kralja Filipa II i nastojao profitirati od francusko-engleskog rata. Pružio je vojnu pomoć ujaku engleskom kralju Ivanu Bez Zemlje koji je kao i on bio izopćen iz Crkve. Ivan Bez Zemlje želio je uz Otonovu pomoć i nizozemskih saveznika dvostrukim napadom vratiti teritorije u Francuskoj, ali je potučen na rijeci [[Loire]]. 27. srpnja 1214. došlo je do bitke kod Bouvinesa u kojoj je francuski kralj Filip II. August teško porazio Otona IV. i njegove saveznike. Oton je nakon bitke pobjegao u Köln.

Oton je obolio od dizenterije te je od 13. svibnja 1218. boravio u dvorcu Harzburg. Zdravlje mu se brzo pogoršavalo tako da je došao biskup Hildesheima [[Hildesheim]]a Siegfried I. von Lichtenberg koji ga je 15. svibnja oslobodio izopćenja, posavjetovao se s njim o oporuci koju je 18. svibnja i ovjerio..<ref>Carl Schiller: ''Geschichte der Harzburg'', Goslar 1861, S. 78–79.</ref> Posljednje dane Otona IV. opisao je jedan [[Cisterciti|cistercitski]] redovnik koji im je bio svjedok u djelu ''Narratio de morte Ottonis IV. imperatoris''. Oton je svoga brata Henrika odredio za izvršitelja oporuke i imenovao ga svojim univerzalnim nasljednikom. Također mu je predao kraljevske insignije sa zadatkom da ih nakon nekog vremena preda Fridriku II. Blago Welfa povjerio je na upravu katedrali u Braunschweigu.

Oton IV. umro je 19. svibnja 1218. Njegovo tijelo preneseno je u nazočnosti hildesheimskog biskupa u katedralu u Braunschweigu gdje je pokopan pokraj svoje prve žene Beatriks.