Dezitijati: razlika između inačica

Svjedočanstva o njihovom postojanju pruža ne samo pisana izvorna građa, nego i pronađeni i vidljivi materijalni nalazi autohtone srednjobosanske kulturne grupe. Pošto su postojali i kao narod i kao politička jedinica u vremenu kada se [[rim]]ska vladavina, uz dosta muke, stabilizirala na prostorima zapadnog Balkana njihovo ime je ostalo zabilježeno u povijesnim djelima antičkih pisaca i na natpisima. Radi svoga središnjeg zemljopisnog položaja u prostorima Gornje Bosne, znanstvena istraživanja su od kraja 19. st. p. n. e. obuhvaćala i pitanja i probleme koji su proizlazili iz fenomena dezitijatskog postojanja. Međutim, i pored golemog truda uloženog u ta istraživanja, još uvijek nije ponuđena ni cjelovita ni sveobuhvatna analiza Dezitijata niti je konačno odgovoreno na niz otvorenih dilema.▼

Dezitijati su nesumnjivo bili jedna od sastavnica ilirskog etničkog kompleksa, koji se pružao od južnog [[Jadran]]a sve do [[Dunav]]a, i svojim smještajem nalazili su se u samom središtu ilirskog zapadnobalkanskog i panonskog svijeta. Njihovo podrijetlo je potrebno tražiti u znatno ranijim periodima u odnosu na ona u kojima se oni sa svojim imenom pojavljuju u povijesti. Dezitijatska zajednica je bila proizvod jednog primarno autohtonog razvitka koji je započeo etnogenetskim procesima još od perioda indoeuropeizacije zapadnog [[Balkan]]a i [[Podunavlje|Podunavlja]] i koji se nastavio sve do oblikovanja srednjobosanske kulturne grupe krajem kasnog brončanog doba, pa kroz starije željezno doba. Istovremeno je trajala i složena politijogeneza (politija/PoliÇteiva podrazumijeva zajednicu koja je izgradila vlastiti sustav upravljanja samom sobom, i to s funkcionalnim institucijama). Politijogeneza je proces nastajanja takve zajednice) deziijatskih zajednica koja svoj vrhunac, odnosno etabliranje Dezitijata kao prepoznatljive i djelotvorne politije, doživljava u burnom vremenu prijelaza iz starijeg u [[mlađe željezno doba]] kada se pojačava i [[Kelti|keltski]] pritisak, krajem 4. st. p. n. e. i početkom 3. st. p. n. e. U narednim stoljećima svoje neovisnosti Dezitijati su se oblikovali u jednu čvrstu i stabilnu zajednicu sa izgrađenom političkom, društvenom i gospodarskom strukturom. Pored navedenog Dezitijati su u periodu svoje neovisnosti ostvarili i zavidan kulturni razvitak, posebno zahvaljujući i svome zemljopisnom položaju, ali i rudnom bogatstvu i kvaliteti svoga zemljišta. Dezitijatska politija, kao njihova politička organizacija se u ovom periodu neovisnosti nalazila vjerojatno na razini predržavnog, protohistorijskog političkog entiteta koji je, sudeći po nekim podacima koji se odnose na povijesna razdoblja, imao i svoje institucije.▼

Svoje vjerojatno skoro trostoljetno neovisno postojanje dezitijatski politički entitet završava kad prvi rimski car [[Oktavijan August]] započinje konačno zaposjedanje zapadnog Balkana i Podunavlja. U provinciju [[Ilirik]] (Illyricum) i novouspotavljenu šemu upravne i teritorijalne organizacije Dezitijati su bili uključeni kao jedna oblast sa unutarnjom autonomijom= peregrinsku civitas (civitas peregrini). Međutim, rimska vladavina nije bila u dovoljnoj mjeri ni konsolidirana niti prihvaćena od strane domorodačkog stanovništva. Tranzicijski period u kojem se ilirski svijet našao za vrijeme vladavine Oktavijana Augusta neminovno je morao proizvesti čitav niz traumatičnih posljedica po domorodačko stanovništvo, što je u krajnjoj konsenkvenci vodilo ka produbljivanju jaza između rimske vlasti i njenih javnih i privatnih eksponenata i domorodaca. A taj jaz se mogao prebroditi samo radikalnim rješenjem u kome bi jedna od strana bila poražena. Izraženo iscrpljivanje i iskorištavanje ljudi i resursa dovelo je u proljeće 6. god. n. e. do ustanka koji se pretvorio u jedan surovi i teški trogodišnji rat, za Rimljane najteži rat poslije punskih. Ustanak su, vjerojatno na samom dezitijatskom području, pokrenuli za planirani markomanski pohod unovačeni domorodci na čijem se čelu našao Baton Dezitijatski, i vrlo brzo je ustankom zahvaćeno golemo područje zapadnog Balkana i panonskog bazena. Kao jednu od svojih glavnih posljedica po rimsku povijest, rat od 6. do 9. god. n. e. imao je i preusmjeravanje Augustove vanjske politike sa ofenzive na defenzivu, što se u ovom pogledu pokazalo i kao prijelomna točka. ▼

Udjel Dezitijata ustanku je bio jedan od najveći, radi čega su oni sami podnijeli dosta velike žrtve, a njihov kontinuirani autohtoni razvitak je bio prekinut i preokrenut u pravcu [[romanizacija|romanizacije]] i urbanizacije u [[mediteran]]skom stilu. I pored velikih gubitaka, Dezitijati i njihova politija, sad u formi peregrinske civitas, su preživjeli pa je tako sredinom 1. st. n. e. dezitijatska populaciona masa iznosila oko 20 000 ljudi. Nakon tragičnog iskustva trogodišnjeg ustanka, iako je uspjela opstati, dezitijatska politija više nije imala unutarnjih potencijala niti zaštitnih mehanizama i nastupio je proces postupnog nestajanja koji se polako, ali sigurno odvijao kroz generacije. Radi svoje inferiornosti u odnosu na [[Rimljani|rimsko]] [[građanstvo]] i opći kulturni razvitak grčko-rimske mediteranske civilizacije, Dezitijati su prvo počeli gubiti svoj originalni identitet, a zatim i svoju autohtonu [[politika|političku]] i [[narod]]nosnu svijest. Ali i u okviru antičkog razvitka Dezitijati, sa ili bez rimskog građanstva, su davali i svoj doprinos razvitku u svim svojim segmentima na lokalnom i regionalnim planu. I krajem 2. st. i početkom 3. st. uslijed završetka procesa dodjeljivanja i primanja rimskog građanstva i zaokruživanjem kulturne asimilacije od strane [[antika|antičkog]] svijeta prestaje postojanje dezitijatske politije, a s njom tako i dezitijatskog naroda.▼

▼

Nakon prijelaza na municipalni sustav Gornja Bosna doživljava i vrhunac svoga antičkog razvitka, i to vjerojatno negdje na kraju 3. st., kada cvjetaju upravna središta Res publica Aquarum S… i municipija Bistuensium. U kasnoantičkom dobu Gornja Bosna dijeli više-manje sličnu sudbinu kao i veći dio ostatka zapadnog [[Balkan]]a i sa početkom 7. st. zahvaća ju naseljavanje novog etničkog elementa čime završava antika. Simbiozom novodoseljenih stanovnika i starosjedilaca i njihovih tradicija u Gornjoj Bosni u narednim ranosrednjovjekovnim stoljećima postupno se zaokružava nova autohtona politija srednjovjekovna Bosna. ▼