Ivan Pavao II.: razlika između inačica

 

Među izazovima koji zadiru u samu srž vjerske doktrine i prakse, a s kojima se suočio Ivan Pavao II. dominiraju sljedeći: [[pobačaj]], [[kontracepcija]], [[eutanazija]], pitanje kršćanskog i općereligijskoga dijaloga i [[Ekumenizam|ekumenizma]], [[Homoseksualizam|homoseksualni]] brakovi, ređenje [[žena]] za [[svećenik]]e, svećenićki [[celibat]], te, u posljednjim godinama, niz seksualnih skandala (silovanje, pedofilija, spolno iskorištavanje) u kojima su sudjelovali katolički svećenici, nerijetko štićeni visokim crkvenim prelatima. Prije komentara o navedinim kontroverzama napomenut ćemo da se pristup tima pitanjima sastoji od bar dva sloja: općega svjetonazora i specifično kršćansko-katoličkoga. Glede prvoga dijela, doktrina Katoličke Crkve se poklapa s većinom ostalih religijskih svjetonazora: [[Bog]] je konačni sudac i mjerilo, a [[čovjek|ljudska]] [[duša]] (ukupni psihički život individuuma) besmrtna je- ili, kako je Ivan Pavao II. volio reći: "''Ne zaboravite na svoju vječnu sudbinu !''". Naravno da se takav vidozor ne poklapa sa sekularnim Weltanschauungom, često prevladavajućim u suvremenoj zapadnoj kulturi (agnostičkim, skeptičkim, ateističkim, relativističkim, vjerski indiferentnim). Stoga su prigovori upućeni katoličkoj doktrini s navedenih pozicija u velikoj mjeri irelevantni: radi se o nepomirljivim i bitno različitim pristupima [[život]]u čiji sraz može, u najboljem slučaju, završiti jedino iskrenim priznavanjem različitosti i nespojivosti temeljnih stavova. Što se tiče specifično kršćanskoga, a posebice katoličkoga sloja službene doktrine, opet valja pripomenuti da se ostale religije ([[islam]], [[judaizam]], [[budizam]], razne manifestacije hinduizma, [[konfucijanizam]], više vrsta animizma), te druge kršćanske konfesije (raznovrsni oblici [[Protestantizam|protestantizma]], istočno kršćanstvo)- prema većem dijelu spornih tema odnose sukladno vlastitim vjerskim nazorima, od koji se neki poklapaju s katoličkim, dok se drugi dosta razlikuju. Glede problematike [[pobačaj]]a, kontracepcije i [[eutanazija|eutanazije]] Ivan Pavao II. slijedio je uvriježeno katoličko učenje, a ekumenski je dijalog intenzivirao na svim poljima. Što se tiče [[brak]]ova među homoseksualcima, a koji bi imali "blagoslov" Crkve, [[papa]] se tomu oštro protivio, u skladu s [[Biblija|biblijskom]], patrističkom i općom vjerskom tradicijom. Zapravo, veoma je neobično što je to pitanje radikalizirano u toj mjeri kao da se radi o biti ili ne biti ljudskoga roda (homoseksualci, po različitim istraživanjima, čine od 2-4% većih populacija, pa je i demografski, ako već ne zanemariva, u svakom slučaju ta problematika daleko od važnosti kojoj joj pridaju svjetski mediji). Stavi li se na stranu općeljudska dimenzija koja je dovela do osude ostracizma homoseksualaca u civiliziranim društvima, teško je pojmiti ideološke motive za kampanju vjerske legalizacije homoseksualnih brakova, kad je jasno da se sve vjerske tradicije na svijetu protive legalizaciji takvih zajednica. Istina, neke su konfesije (npr., [[Anglikanska Crkva|anglikanska]] među kršćanima, kao i ogranci reformiranoga judaizma) pristale na svojevrsnu legalizaciju homoseksualnosti- no, dvojbeno je koliko je taj potez znak snage i samopuzdanja, a koliko pokazatelj slabosti i opadanja tih sljedbi. U neku je ruku slična i problematika zaređivanja/ordinacije [[žena]] za svećenice. [[Čovjek|Ljudska]] povijest pokazuje da su žene kao vjerske službenice (ne kao redovnice) postojale tek u rijetkim društvima (npr. u drevnoj [[Mezopotamija|Mezopotamiji]]), dok postojeće velike religije ne poznaju takve situacije. Moglo bi se argumentirati da je to preostatak patrijarhata i dominacije [[muškarac]]a na svim poljima- dakle, iz suvremene vizure ne baš poželjnoga stanja. S druge se strane postavljaju tvrdnje da je svaka respektabilna vjerska institucija po svom ustroju nužno "muška", kao i vojska ili rudarski zanat. Odvažu li se argumenti za i protiv, izgleda nespornim da ni u crkvenoj hijerarhiji, a ni među vjernicima, ne postoji snažan pokret koji bi inzistirao na ređenju žena. Također, slična je situacija u ostalim kršćanskim konfesijama i drugim [[religija]]ma- činjenica da je nekoliko konfesija uvelo ordinaciju žena (već spomenuti anglikanci), govori jedino o samodefiniciji pojedinih vjerskih zajednica. No, dok su spomenute protimbe (vjerska legalizacija homoseksualnih veza i ordinacija žena) unatoč medijskoj halabuci realno za Katoličku Crkvu prenapuhani problemi, situacija sa svećenićkim celibatom i skandalima vezanima za spolno zlostavljanje sasvim je druge težine. Glede svećeničkoga [[celibat]]a (nemogućnosti vjerskih službenika da stupe u [[brak]] ili da održavaju normalne spolne odnose), ta tradicija ima dubokoga korijena u povijesti kršćanstva. Iako nije izrijekom spomenuta kao naredba u [[Novi Zavjet|Novom Zavjetu]], ima dovoljno odlomaka (poglavito u tekstovima [[Sveti Pavao|Sv. Pavla]]) koji bjelodano pokazuju da je to bila snažna struja u izvornom kršćanstvu.

Daljnji primjeri, poput života i spisa crkvenih otaca kao što su [[Sveti Jeronim|Sv. Jeronim]] ili [[Sveti Augustin Aurelije|Sv. Augustin]], podupiru svećenički celibat koji je kao obrazac ponašanja rastao do [[11. stoljeće|11. stoljeća]] kada je, zbog više razloga, službeno institucionaliziran. Također, općepoznata je činjenica razvratnoga i ekstravagantnoga života dobroga dijela [[kler]]a u doba [[Srednji vijek|srednjega vijeka]] i [[Renesansa|renesanse]], sačuvana u dokumentima i književnosti toga doba (npr. u [[Giovanni Boccaccio|Boccacciovom]] "Dekameronu"). Uzmu li se argumenti pro et contra, nameću se dvije teško osporive teze: svećenički celibat duboko je ukorijenjen u dvomilenijskoj kršćanskoj tradiciji (s različitim stupnjevima strogosti); također, manjak svećeničkoga kadra u modernom [[svijet]]u bjelodano je povezan s tom odredbom (iako sigurno nije jedini uzrok, nedvojbeno je jedan od važnijih). Tradicionalisti također ističu da se sve konfesije, neovisno o bračnom statusu vjerske hijerarhije, u gospodarski razvijenom i sekulariziranom svijetu sreću s problemom manjka vjerskih službenika, iz jednostavnoga razloga što je vjerska profesija izgubila na privlačnosti i utjecaju u zapadnom civilizacijskom krugu. [[Papa]] Ivan Pavao II. potvrdio je tradicionalno stajalište, no, u praksi tolerirajući bračni status oženjenih [[svećenik]]a koji su prešli u katoličko svećenstvo iz raznih protestantskih sljedbi, pokazao je da je ta odredba u najmanju ruku podložna promjeni. Budući da je nerealno očekivati da bilo koji [[papa]] proglasom ex cathedra jednostavno poništi tako dugotrajnu tradiciju, najvjerojatnije je da bi jedino vrenje u samoj Katoličkoj Crkvi i žešća problematizacija toga pitanja mogla dovesti do promjena glede svećeničkoga celibata. O pitanju pak seksualnih skandala koji su se namnožili u zapadnome medijskom prostoru posljednje desetljeće [[20. stoljeće|20. stoljeća]] do danas ([[2006]].), valja reći, bez minucioznih raščlana, nekoliko stvari: radi se, najčešće, o slučajevima pedofilije, tj. aberantne seksualnosti (stoga, ne postoji kauzalna veza između svećeničkoga celibata i slučajeva seksualnoga iskorištavanja); statistički, vidljivo je da većina slučajeva dolazi iz razvijenih zemalja poput [[SAD]]-a, [[Kanada|Kanade]] ili [[Irska|Irske]], dok su praktički nepostojeći u [[Brazil]]u ili [[Meksiko|Meksiku]]; postotno, radi se o malom broju [[svećenik]]a i slučajeva, koji postaje još manji uzme li se u obzir da se nit zlostavljanja, u najrazglašenijim slučajevima, protegla u bar tri desetljeća; medijsko napuhivanje cijeloga skandala, kao i faktičko ignoriranje "[[Pedofilija|pedofilskih]] statistika" u drugim profesijama i konfesijama ostavlja dosta jasan dojam o protukatoličkom naboju nazočnom u izvješćivanju o tim prijestupima- izvješćivanju koje bi se moglo okarakterizirati kao medijska pornografija. Najveća zamjerka upućena samoj Crkvi, a u ovom slučaju [[papa|papi]] Ivanu Pavlu II., mogla bi se svesti na potpuno neadekvatno reagiranje na spomenute, godinama i desetljećima zataškavane kriminalne prijestupe. Dok je nesporno da je, i po apsolutnom broju, i postotno, cijela situacija sa svećenicima-silovateljima i pedofilima, predimenzionirana i informacijski profilirana u protukatoličkom (i protukršćanskom) duhu- iz normalne ljudske perspektive (o kršćanskoj da se i ne govori) držanje crkvene hijerarhije izaziva gorčinu: toleriranje, skrivanje i premještanje iz župe u župu [[svećenik]]a-prijestupnika, kojima je uz zakonsku kaznu vrlo vidljivo nužan i psihijatrijski tretman, nemoralno je po svim kriterijima i ostavlja, za nepristranoga promatrača, jedinu pravu sjenu na ovom pontifikatu. [[Papa|Papina]] reakcija na te slučajeve, iako generalno ispravna, po većini prosuditelja nije bila dovoljno jaka i jednoznačna: ta je mlakost, možda uvjetovana doktrinarnom i "kadrovskom" dimenzijom cijeloga skandala, ipak pokazatelj da je u spomenutom vidu nužna radikalnija reforma u Crkvi.

 

[[Datoteka:John Paul II funeral long shot.jpg|250px|mini|Rekvijem [[8. travnja]] [[2005.]] godine]]

Kao političar i državnik, Ivan Pavao II. je, po mnogim prosudbama, osoba najzaslužnija za rušenje [[Komunizam|komunizma]]. Sigurno je da komunistički sustav nije pao samo zbog usredotočene djelatnosti nekolicine ljudi- no, isto je tako teško poreći da je, u situaciji uzdrmanosti lijevoga [[totalitarizam|totalitarizma]] koji se nije mogao dalje uspješno boriti protiv eksplozivne smjese gospodarske dotrajalosti, gubitka svjetonazorske vjerodostojnosti (osim kod najzagriženijih ideoloških ortodoksa) i korozivnih posljedaka informacijske revolucije, djelatnost Ivana Pavla II. u podupiranju pokreta otpora utjelovljenom u sindikatu "Solidarnost" (tu je temu podrobno obradio [[SAD|američki]] publicist [[Carl Bernstein]] u svojoj knjizi o papi) bila vjerojatno najznačajnija individualna aktivnost koja je rezultirala u slomu komunističkoga sustava. Ima li se sve to na umu, [[Staljin|Staljinovo]] ironično pitanje: "''Koliko papa ima divizija ?''", dobilo je uistinu sarkastičan odgovor pravi ''coup de grace''. U prvoj, manjoj polovici njegova pontifikata dominirala je borba protiv totalitarizma, poglavito lijevoga. Poslije raspada toga sustava, koji se uspijeva održati u [[Kina|Kini]], [[Kuba|Kubi]], [[Vijetnam]]u i [[Sjeverna Koreja|Sjevernoj Koreji]] jedino golim nasiljem bez uvjerljive ideološke iskaznice (čak i za cinične vladare tih zemalja), Ivan Pavao II. intenzivirao je borbu protiv potrošačkoga mentaliteta koji proždire zapadnu civilizaciju, planetarnoga izrabljivanja zemalja [[Južna Amerika|Južne Amerike]], [[Afrika|Afrike]] i [[Azija|Azije]] provođenoga kroz institucije globalnoga [[Kapitalizam|kapitalizma]] u službi bivših [[kolonija]]lnih imperija i njihovih prirepaka, te općega kolapsa vrijednosti što rastače suvremenu civilizaciju.

Naposljetku [[Hrvatska|Hrvatskoj]] je pružao višeslojnu i trajnu političke potpore. Upravo je papin pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske u [[Siječanj|siječnju]] [[1992]]. godine, dok je do svoje smrti [[papa]] Ivan Pavao II. ostao zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama.

 

== Izvori ==