Rimska književnost: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m robot Dodaje: bg:Латинска литература Uklanja: pl:Literatura rzymska |
|||
Redak 31:
Andronikov suvremenik [[Gnej Nevije]] (''Gnaeus Naevius'', oko 270 ― oko 201. st. e.), rodom iz Kapue, prvi je originalni rimski pjesnik. On je tvorac prvog rimskog nacionalnog epa u saturnskom stihu pod naslovom ''Punski rat'' (''Bellum Punĭcum''). U njemu je opisao događaje iz prvog punskog rata, u kojem je i sam učestvovao. Čini se da je već kod njega bila obrađena priča o ljubavi Eneje i Didone koja je svojim raskidom dovela do neprijateljstva između Kartage i Rima. Nevije se bavio i dramskim stvaralaštvom. Osim komedija s grčkim sadržajem, tzv. [[palijata]] (''pallium'' »grčka kabanica«), npr. ''Djevojka iz Tarenta'' (''Tarentilla''), pisao je i komedije iz rimskog života, tzv. togate (''toga'' »rimska nacionalna odjeća«), npr. ''Gatar'' (''Ariŏlus''). Isto tako, osim tragedija grčkog sadržaja, npr. ''Trojanski konj'' (''Equos Troiānus''), on je prvi sastavljao tragedije iz rimske mitologije i povijesti, npr. ''Vuk'' (''Lupus''). Kako su glumci u njima bili obučeni u odjeću rimskih magistrata (''toga praetexta'' »toga s grimiznim obrubom«), to se ove tragedije nazivaju pratekste.
Treći uz Andronika i Nevija koji je stvarao u više književnih rodova bio je [[Kvint Enije]] (''Quintus Ennius'', 239―169. st. e.), rodom iz Rudija u Kalabriji. Pisao je tragedije, komedije, satire, epigrame i prozu, ali je najpoznatiji kao epičar. U epu ''Anali'' (''Annāles'', 18 knjiga) opisao je povijest Rima od Eneje do suvremenih događaja. On je odbacio stari saturnski stih i uveo grčki [[heksametar]], koji će se otada učvrstiti u mnogim pjesničkim formama rimske književnosti. Zbog svog sadržaja, kojem je glavna tema uspon Rima, i zbog umjetničkog jezika obogaćenog mnogim stilskim figurama, ''Anali'' su do pojave Vergilijeve ''Eneide'' bili smatrani rimskim nacionalnim epom. Uz dvije palijate, u dvadesetak tragedija prvenstveno obrađuje teme iz trojanskog ciklusa ugledajući se na velikog grčkog tragičara Euripida. Enije je u rimsku književnost uveo satiru (''satūra''), koja još nema satirično obilježje, već je to zbirka pjesama različitog sadržaja u različitim metrima. Napisao je i didaktičko-filozofski ep ''Epiharm'' (''Epicharmus'') i prozno djelo u kojem racionalno i antropološki tumači porijeklo bogova pod naslovom ''Euhemer ili sveta povest'' (''Euchemĕrus sive sacra historia'').
[[Datoteka:Tito Maccio Plauto.jpg|mini|'''[[Tit Makcije Plaut]]''']]
U ovom je razdoblju rimska dramska književnost doživjela svoj najveći procvat. To se prvenstveno odnosi na komediju, i to palijatu. Najistaknutiji komediografi čija su nam djela sačuvana bili su Plaut i Terencije. [[Tit Makcije Plaut]] (''Titus Maccius Plautus'', 254/251. ― 184. st. e.), najveći rimski komediograf, bio je rodom iz Sarsine u Umbriji. Od oko 130 komedija sačuvano je 20 cijelih i jedna fragmentarna. Među najpoznatijima su: ''Blizanci'' (''Menaechmi''), u kojoj iz sličnosti dvojice blizanaca proizlaze raznovrsne peripetije; u ''Hvalisavom vojniku'' (''Miles gloriōsus'') nadutog oficira nasamario je njegov rob; ''Ćup'' (''Aulularia'') obrađuje lik škrtog starca koji ljubomorno čuva ćup s novcem. Od ostalih se ističu: ''Amfitrion'', ''Lažljivac'', ''Zarobljenici'', ''Avet'' i dr. Plaut je tematiku i likove preuzimao uglavnom iz nove atičke komedije, čiji je glavni predstavnik Menandar, ali ih je prilagođavao rimskoj publici i obogaćivao elementima italske lakrdije i narodne farse. Glavna Plautova snaga je u stvaranju tzv. komedije intrige, u kojoj se komični efekti postižu verbalnim nesporazumima i nepredvidivim situacijama. Živahan humor, izražen narodnim govorom umjetnički dotjeranim bogatim stilskim figurama, učinio je Plauta ljubimcem rimske publike čija su djela i kasnije imala ogroman utjecaj na razvoj [[Europa|europske]] komedije.
| |||