Hrvatska glazba u Bosni i Hercegovini: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 15:
Za četiri stoljeća [[Osmansko carstvo|osmanlijske vlasti]] nema također izvora koji bi govorili o glazbenim djelatnostima, osim onih u narodu i među franjevcima. Spominje se samo da je Franjo Bosanac, prebjeg iz Bosne djelovao u [[Italija|Italiji]] u prvoj polovici [[16. stoljeće|XVI. stoljeća]]. Ostavio je iza sebe više djela skladanih za lutnju i tako ušao u povijest europske glazbe. Međutim, [[Bosanski franjevci|bosanskohercegovački franjevci]], školovani uglavnom u Italiji, njegovali su u svojim samostanima u [[Kraljeva Sutjeska|Kraljevoj Sutjesci]], [[Kreševo|Kreševu]], [[Fojnica|Fojnici]] i [[Sarajevo|Sarajevu]] i crkvenu glazbu. U [[17. stoljeće|XVII. stoljeću]] spominje se Mato Banjalučanin te u [[18. stoljeće|XVIII.]] Vice Vicić,<ref name="Dragutin" /> koji su i skladali crkvenu glazbu i mise.
Kad je po aneksiji Bosne i Hercegovine [[1878.]] godine opet uspostavljena sveza s Europom, naravno preko Hrvatske, odnosno Austro-Ugarske, počinje postupno opet glazbena djelatnost koju vode uglavnom doseljeni [[Hrvati]], [[Česi]] i vojnički glazbenici. Zapisano je kako su [[1881.]] godine u [[Banja Luka|
Veći napredak zabilježila je glazbena umjetnost u [[Sarajevo|Sarajevu]] poslije [[1918.]] godine godine kada je osnovana Oblastna glazbena škola i Sarajevska filharmonija [[1923.]] godine i počeo sustavniji rad sarajevskog kazališta koje je preimenovano u ''"pozorište"''. Od [[1928.]] godine ono izvodi i operni program. Uz već spomenutog Matejovskog djeluju i drugi skladatelji poput Jungića, Pardeša, Majera i Demetera.
| |||