Neplodnost: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 48:
Osnovne pretrage su spermiogram kod muškarca, praćenje ovulacijskog ciklusa (bilo kod kuće mjerenjem bazalne temperature, korištenjem ovulacijskih trakica, praćenjem cervikalne sluzi, ili kod liječnika utvrđivanjem ovulacije ginekološkim ultrazvukom – vaginalnom sondom, te mjerenjem razine hormona progesterona u lutealnoj fazi ciklusa, najčešće 21. dan ciklusa), kontrola ženskih hormona ([[Folikulostimulirajući_hormon|FSH]] i [[Luteinizirajući_hormon|LH]] 3. dan ciklusa, progesteron [[Endokrini_sustav|21.dan ciklusa]]) te provjera prohodnosti jajovoda (HSG, histerosalpingogram). Ovisno o rezultatima pretraga, preporučuje se dalje liječenje.
Mogući tretmani su '''ciljani odnosi''', '''inseminacija''' ili '''vantjelesnaizvantjelesna oplodnja'''.
 
U '''ciljanim odnosima''' moguća je upotreba lijekova koji izazivaju ovulaciju (najčešće klomifen citrat), kontrola ovulacije ultrazvukom ili nekom od kućnih metoda, te spolni odnos u utvrđeno plodno doba ciklusa. Moguće je da je par koji se obraća liječniku već prošao ovu fazu praćenjem ovulacije, pogotovo ako su menstrualni ciklusi žene regularni i vrijeme ovulacije nije teško utvrditi.
 
Ako ne postoje faktori koji sprečavaju prirodno začeće (primjerice neprohodni jajovodi ili teški muški faktor), slijedeći oblik liječenja je '''inseminacija'''. Ako je ovulacija neredovita ili izostala, moguće je ovulaciju izazvati hormonskim preparatima. Ultrazvučnim pregledima utvrdi se kad će vjerojatno nastupiti ovulacija, te se posebno pripremljeno i očišćeno sjeme muškarca uštrca direktno u maternicu žene, kroz grlić maternice (cerviks). Na taj način se povećava broj spermija u maternici i vjerojatnost da će doći do oplodnje, pošto je cerviks u prirodnom ciklusu najveća barijera prolasku spermija do jajnih stanica u jajovodu. Najčešće se pokušaju tri inseminacije prije nego što se krene na slijedeći oblik liječenja, ali je moguće pokušavati i do 6 ili više puta. Inseminacija je mnogo jeftinija od vantjelesneizvantjelesne oplodnje, ali je i stopa uspjeha daleko manja, 5-20% (prosjek 13%) čak i za indicirane parove.
 
Najzahtjevniji i zadnji oblik liječenja neplodnosti je '''vantjelesnaizvantjelesna oplodnja''', odnosno in vitro oplodnja, IVF. Postupak obuhvaća hormonalnu stimulaciju žene u cilju proizvodnje više jajnih stanica (prosjek za žene ispod 35 godina je oko 12), ultrazvučno praćenje rasta folikula (malih vodenih cisti u jajnicima gdje rastu jajne stanice), davanje injekcije koja izaziva ovulaciju („štoperica“), vađenje jajnih stanica transvaginalnom iglom (punkcija), oplodnja posebno obrađenim sjemenom muškarca (bilo ostavljanjem jajnih stanica i sjemena u neposrednoj blizini u maloj posudici da se desi prirodna oplodnja, bilo injektiranjem jednog spermija u jajnu stanicu, ICSI), neometani razvoj dobivenih zametaka dva do pet dana u laboratoriju pod uvjetima sličnim onima u ženskom tijelu, te vraćanjem jednog do dva zametka dugačkom tankom cjevčicom u maternicu žene (transfer). Rutinsko vraćanje više od dva zametka se u stručnim smjernicama dobre prakse obeshrabruje zbog rizika od trudnoće s trojkama, te se vrši samo u posebnim situacijama. U Evropi je 2005. prijavljeno 109,000 postupaka IVF-a, 194,000 postupaka ICSI-ja, i 72,000 postupaka s odmrznutim zamecima. Prosječna stopa trudnoća po transferu bila je 31%.
 
== Vanjske poveznice i izvori ==