Vasilije Petrović Njegoš: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 2:
[[Datoteka: Mitropolita_Vasilije.jpg|mini|right||[[Mitropolita Vasilije Petrović Njegoš]]]]
Mitropolita Vasilije je bio sušta suprotnost Savi. Bio je smion, širokog vidika i koncepcija. Za monaški čin se pripremao u Pećkoj Patrijaršiji, gđe je po svoj prilici i zamonašen. Dok je Sava boravio u Rusiji, Vasilije je sa šest glavara početkom aprila došao u Veneciju, gdje se u nizu predstavki obraćao po raznim stvarima mletačkom Senatu. Po povratku
Savinom u Crnu Goru, došlo je između njega i Vasilija do sukoba.
Vasilije je bio za stalnu borbu sa Turcima, a rado je gledao i na pljačkaške upade Crnogoraca u mletačku i dubrovačku teritoriju. Sava je u Vasilijevom suzbijanju imao potpunu podršku Mlečana. Kasnije su se odnosi izgladili. Vasilijev ugled je sve više rastao u Crnoj Gori. Bio je posrednik između pećkog Patrijarha i Srpske Crkve u austrijskim zemljama. Prvi put je kao Patrijarhov izaslanik boravio u Karlovcima krajem jula 1749. godine, za vrijeme narodnog sabora. U proljeće sljedeće godine pećki Patrijarh Atanasije II, i tri mitropolita, uputili su Vasilija ruskom caru za milostinju. Međutim Vasilije se zadržao u Srijemu, i posjetio manastire Vrdnik i Karlovce.
==
22. avgusta 1750. u Beograd, na preporuku mitropolita Save Patrijarh Atanasije II rukopoložio za mitropolita Vasilija i postavio za egzarha trona pećkoga.
Kao egzarh, Vasilije je upućen u Beč da vrati crkvene stvari. Svoj boravak u Beču iskoristio je da se obrati carici Mariji Tereziji jednim memorandumom, u kome je izložio prošlost Crne Gore, i namjeru Crnogoraca da se potpuno osamostale, te je zbog toga tražio pomoć bečkog dvora. Kako je imao konflikt sa mitropolitom Nenadovićem, to je marta 1751. godine, po povratku protjeran u manastir Krušedol u Sremu, te zbog toga na njegov memorandum nije obraćana nikakva pažnja. Poslije nekoliko mjeseci pušten je iz pritvora, te se sredinom jula 1751. godine vratio u [[Zadar]], a odatle u Crnu Goru. Ovom prilikom, Vasilije je uvidio da od Austrije ne može očekivati nikakvu značajniju pomoć, te se potpuno okreće Rusiji.
==Put u Rusiju==
U proljeće 1752. godine je otputovao u Rusiju, sa preporukom mitropolita Save i crnogorskih glavara. Početkom 1753. godine stigao je u Moskvu. U Rusiji je Vasilije bio dobro primljen, i uspostavio je brojne kontakte sa ruskim državnim velikodostojnicima. Pokrenuo je pitanje seobe Crnogoraca u Rusiju, i pitanje državnog statusa Crne Gore. Ruska vlada je dala sugestiju da Crnogorci ne plaćaju danak Turcima, i da su u stalnom ratu sa njima, te su zbog toga slobodan narod. To je bio Vasilijev ogroman uspjeh. Njegova istorija Crne Gore je odmah prevedena na italijanski jezik, za potrebe Mletačke Republike. Tako je i njen prvi kritičar bio generalni mletački providur za Dalmaciju Frančesko Grimani. Ova istorija je inače posvećena ruskom vicekancelaru Mihailu Ilarionoviću Voroncovu. Vasilije je u Rusiji odlučno ustao protiv Srba iz Bosne i Hercegovine, koji su dolazili i predstavljali se kao grofovi. Isti slučaj je bio i sa brojnim pustolovima, koji su dolazili i predstavljali se kao Crnogorci. Čak je od Voroncova tražio "da niko ne bude priznat u Rusiji za Crnogorca bez naše svjedodžbe".<br>
Tvrdio je da su samo Crnogorci dostojni pažnje ruskog dvora. Vasilije je u Rusiji dobio pomoć za Cetinjski manastir u utvarama i crkvenim knjigama, novac za putne troškove i 5000 rubalja pomoći takođe za Cetinjski manastir. Vratio se u Crnu Goru sredinom septembra 1755. godine preko Beča, gdje ga je u audijenciju primio austrijski car.
== Promjena politike ==
Vasilijev povratak iz Rusije, označio je promjenu politike i prema Mlečanima, a i prema Turcima. Vasilije se razmetao ruskom pomoći. Od nje je podigao novu crkvu u Majinama kod Budve, a manastir Stanjevići je postao rasadnik ruske agitacije. Zbog toga su Mlečani odlučili da ga otruju. Od kraja 1755. do novembra 1756. inkvizitori su tri puta izdavali naređenja za trovanje, a kao ljudi za taj posao bili su namijenjeni Marko Kažanegra i Domeniko Bubić. I Turci su prijetili napadom na Crnu Goru jer je Vasilije odbio da isplati harač. U to vrijeme obreo se u Cetinju ruski arhimandrit Vladimir Bukovski, koji je u Crnu Goru došao iz Carigrada, te su ga mitropoliti Sava i Vasilije 30. oktobra 1756. godine rukopoložili za zetskog episkopa.
No on se pokazao kao prevarant i brzo je nestao. Ovo je bio dvostruki čin. Mitropoliti Petrovići su nastojali da se obezbijede ako bi Crna Gora bila okupirana u sukobu sa Turcima, a ujedno su htjeli da pokažu da sudbina Crne Gore zavisi od Rusije. Ubrzo je Vasilije sa Teodosijem Mrkojevićem tajno, 11. novembra 1756. godine napustio Crnu Goru i otišao u [[Rijeka|Rijeku]], a odatle u Rusiju. Turci su napali na Crnu Goru i ušli u Čevo, ali su u Tomićima bili zaustavljeni, te su se poslije toga povukli, iako su narodu nanijeli velike gubitke.
Vasilije se u Rusiji zalagao za seobu Crnogoraca u ovu državu. Za četiri godine, od 1756. do 1760. u Rusiju se odselilo 1.499 stanovnika, ali se jedan broj vratio jer se nije mogao privići na nove uslove. Sa Vasilijem su u Rusiju došli guvernadur Radonjić, serdar Vukale Vukotić, vojvoda Mojaš Plamenac, Prele Đurašković i Teodosije Mrkojević. U samoj Rusiji je među njima došlo do podjela i sukoba. Jedni su stali na Vasilijevu stranu, a jedni protiv njega na čelu sa guvernadurem Radonjićem, koji je u stvari bio promletački čovjek. Ova grupa glavara se ranije vratila u Crnu Goru. Vasilije je od Rusije dobio lično 1000 rubalja, a kao pomoć Cetinjskom manastiru 3000 rubalja, dok je ruski Sinod dodijelio manastiru i Vasiliju pomoć od 1132 rublje.
Vasilije je došao u Crnu Goru 9. avgusta 1759. godine, zapravo iskrcao se kod Budve, uz veliko prisustvo i oduševljenje naroda, koji je pucao iz pušaka. Sa njim su došli ruski delegat Stefan Justinov Pučkov i jedan inžinjer, koji je trebao da ispita ima li ruda u Crnoj Gori. Vasilije je otišao u manastir Stanjeviće, a masa naroda iz Boke, Grblja i Paštrovića prosto je opsjela manastir. Pučkov je boravio u Crnoj Gori do 20. septembra, a zatim se preko Dubrovnika, Barlete i Napulja vratio u Rusiju. U Rusiji je podnio
izvještaj o svom boravku. Može se slobodno reći, da je Pučkov u svom izvještaju dao najgoru sliku Crnogoraca, koju je ikada dao jedan stranac koji je boravio u Crnoj Gori. On je pored ostalog pisao: "Narod je divalj. Crnogorci nikakvog prava i zakona nemaju među sobom. Vlast bi se s mukom uspostavila". Za Vasilija je Pučkov napisao da je "po prirodi nemiran, častoljubljiv, srebroljubiv kao i svi ostali, mutitelj i klevetnik". Ovaj Rus mjerio je Crnu Goru po evropskim standardima, i nije bio sposoban da shvati suštinu crnogorskog plemenskog društva.
Pučkovljev izvještaj poremetio je crnogorsko-ruske odnose. Vasilije je ćutao i čekao novu priliku za uspostavljanje odnosa sa Rusijom. Ta prilika se ukazala povodom stupanja na ruski presto carice Katarine II. Početkom juna 1762. godine Sava i Vasilije uputili su svoje sinovce Nikolu i Ivana sa pismima za caricu. U jednom od pisama, traženo je od carice da uzme Crnogorce u svoje podaništvo. Od toga nije bilo ništa. Ruska vlada je ovima dvojici isplatila putne troškove, i preporučila Crnogorcima da žive u miru sa susjedima. Vasiliju
je otvoreno poručeno da ne dolazi u Rusiju. Godina 1763. bila je sušna, te je Vasilije molio Dubrovčane: "pomoć da učinite našoj crkvi i narodu černogorskomu jednom sumom od asprih kako Serbi Serbima i svojijema susjedima".
Mlečani su posebno osporavali prava crnogorskim mitropolitima u novskoj dijecezi. Novljani su imali svojega vladiku, ali pošto su umrli mitropoliti Savatije i Stefan, Mlečani su se oglušili o njihove molbe da im se postavi novi mitropolit, te je s toga Sava osveštavao crkve u ovom kraju i rukopolagao popove. Poslije toga, Novljani su praktično bili pod jurisdikcijom crnogorskih mitropolita. Vasilije Petrović je o Uskrsu 1764. godine rukopoložio Dositeja Obradovića u manastiru Stanjevićima. Početkom juna iste godine, Sava i Vasilije posvetili su za dalmatinskoga arhimandrita Genadija Vasiljevića, koji je u Crnu Goru došao iz Rusije preko Dalmacije. U Vasilijevo vrijeme izbio je konflikt i oko pravoslavne crkve Sv. Luke u [[Kotor]]u.
==Protest glavara==
Mlečani su nastojali da je daju pod upravu drugim pravoslavnim narodima, te su dali crkvu na upravu Grcima. Crnogorski glavari su povodom toga uputili oštar protest kotorskom providuru, ukazujući da je crkva podignuta za Crnogorce i Bokelje: "...za služit narod molitvoju i leturgijom pred Bogom po svojemu prirodnom jeziku sloveno-serbskome. Kako mogu Gerci doć u Kotor, uzet nam Svetoga Luku koji su Gerci špijunstvom i izdajstvom izgubili principu prevedromu: Cipar, i Kandiju i Moriju. I zašto nijesu čuvali i krv prolijevali oko njihove krajine kao mi oko ove, no su i Srblje na Kosovo izdali pak hoće lukavstvom hitri Gerci da se usele u Kotor na ime Svetoga Luke."
Vasiliju je teško padalo nepovjerenje Rusije, te se odlučio da po treći put otputuje u nju. To je učinio početkom juna 1765. godine. Ukrcao se u Budvi i doplovio do Rijeke, a zatim došao u Beč. Sa njim su pošli jeromonah Josif Vukićević i jerođakon Petar Petrović, koga je Vasilije poveo u Rusiju na školovanje. Treći putnik bio je Teodosije Mrkojević, sa kojim se Vasilije nekoliko puta sukobio i mirio. Mrkojević je sa njima došao do Beča, ali nije produžio za Petrograd. Prema mletačkim izvještajima, Vasilija je u Beču primila carica Marija Terezija, da bi se potom preko Bavarske i Pruske uputio u Rusiju. Krajem oktobra 1765. Vasilije je preko Kijeva stigao u Petrograd i tu dobio skroman smještaj.
Iako se obraćao ruskim državnim organima, nije mu uspjelo da ga carica Katarina II primi u audijenciju, mada je ova crnogorska delegacija dobila izdržavanje. Vasilije je iskoristio Liturgiju u pridvornoj crkvi, kada je carica primila crkvene velikodostojnike, a među njima i njega. Međutim, iznenada se razbolio. Osjećajući kraj, on je izdiktirao testament u prisustvu jerođakona Petra Petrovića i jeromonaha Josifa Vukićevića, ali ga je smrt spriječila da ga potpiše. Umro je 21. marta 1766. godine. U zadnjim momentima života diktirao je ovu poruku carici: "Ako ja umrem, ne ostavi narod crnogorski bez pažnje i milostive odbrane". Vasilije je sahranjen po naređenju carice o državnom trošku u Blagovješčenskoj crkvi u Petrogradu, u kojoj počivaju znamenite ruske ličnosti, među kojima i ruski vojskovođa Suvorov. Na nadgrobnoj ploči, koja je i danas sačuvana, izrezan je grb Crne Gore sa natpisom da tu počiva "Mitropolit crnogorski, primorski, skenderijski i egzarh trona pećkog". Vijest o Vasilijevoj smrti primljena je u Crnoj Gori u julu.
Na preporuku Kolegija inostranih poslova, carica Katarinana II je naredila da se Vasilijeva zaostavština prenese u Crnu Goru, i za to odredila potporučnika Mihaila Tarasova, kome je pridodat prevodilac Ivan Šefer, da zajedno sa Josifom Vukićevićem i Petrom Petrovićem odu u Crnu Goru. Kada su oni došli u Crnu Goru, Tarasov je Savi uručio pomoć od 1500 rubalja. Tarasovljev izvještaj o Crnoj Gori, sasvim je drugačiji od Pučkoljevog.
==Pisac==
Napisao je i štampao u Moskvi [[1754]]. godine, poznatu „'''Istoriju o Crnoj Gori'''”, koja je imala ogroman značaj za formiranje svijesti Crnogoraca o viševjekovnoj nezavisnosti. Utemeljio je posebnu književnu vrstu – poslanice, koje je kasnije do žanra razvio vladika [[Sveti Petar Cetinjski|Petar I. Petrović]].
==Nasljednik==
Smrću mitropolita Vasilija, nestalo je u Crnoj Gori jedine autoritativne ličnosti. Mitropolit Sava je izborom svog sestrića Arsenija Plamenca za nasljednika i vladiku još više produbio plemensku krizu u Crnoj Gori. Plamenca je za episkopa posvetio izbjegli srpski Patrijarh Vasilije Brkić. Valja napomenuti, da je 1766. godine Pećka Patrijaršija ukinuta od strane Turaka, odnosno sultana, te jedinstvena Srpska Crkva nije više postojala. Od tada su episkopi Srpske Crkve, a naročito oni u Crnoj Gori, bili prinuđeni da se snalaze po sopstvenom nahođenju i prilikama. Posvećenje Arsenija za vladiku izazvalo je veliko nezadovoljstvo Crnogoraca i ogorčilo je Savine bratstvenike Petroviće.
Već poslije smrti mitropolita Vasilija, počinje se u Crnoj Gori osjećati djelovanje arhimandrita Petra Petrovića.
| |||