Hrvati u Mađarskoj: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 20:
== Povijest ==
=== Stare zajednice ===
Po jednim autorima je dio Hrvata u Mađarskoj autohtono stanovništvo i to je stanovništvo vjerojatno ondje doselio još od doseljavanja Hrvata iz Zakarpatja. Pri tome se misli na hrvatske zajednice u mađarskoj Podravini, Zadravini, Međimurju i Pomurju <ref>[http://www.croatica.hu/fileadmin/glasnik/2007/glasnik14internet.pdf Glasnik br.14/2007.] Sjevernohrvatske teme </ref>. Teza o autohtonosti je najprihvatljivija kod [[podravski Hrvati|podravskih Hrvata]] jer postoje pisani dokumenti o njima još iz [[doba Arpadovića]]<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 290</ref>, a isto bi se moglo utemeljeno reći i za [[pomurski Hrvati|pomurske Hrvate]], s obzirom na to da čine cjelinu sa Hrvatima s druge strane Mure. Mađarski su izvori tradicionalno sve do 17. st. nazivali pojmom Tóth označavali isključivo stanovnike srednjovjekovne Slavonije, a brojni toponimi u južnoj Mađarskoj sadrže tu odrednicu u svome imenu.
Kod [[Bunjevci|bunjevačkih Hrvata]] stvari postaju složenijima. Bunjevci su doselili na te prostore kasnije, no na tim je prostorima (Bačka i j. Ugarska) prije njihovog doseljavanja prema istraživanjima [[Ante Sekulić|Ante Sekulića]] živjelo u neutvrđenom broju starosjedilačko slavensko stanovništvo rimokatoličke vjere koje se s doseljenim Bunjevcima stopilo u jednu zajednicu<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 291</ref>.
=== Doseljavanja ===
Drugi veliki selidbeni val Hrvata u Mađarsku je uslijedio nakon što se formirala Hrvatsko-Ugarska država. Osobito je bio velik za vlasti kralja [[Matija Korvin|Matije Korvina]] (1458.-1490.)<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 377-378</ref>.
[[1241.]] je ugarski kralj [[Bela III.]] vraćajući se iz izbjeglištva u južnoj Hrvatskoj, gdje se sklonio od Mongola, sa sobom u Budim i Peštu poveo veliki broj Hrvata koji su obnovili te porušene gradove i kasnije bili značajnim osobama u javnom životu u Kraljevini Ugarskoj <ref name="Poljaković">Matija Poljaković: Pregled povijesti Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica, 1971.</ref>.
Prema istraživanjima Ladislava Heke, prvi od Hrvata su se na područje Mađarske doselili bosanski franjevci [[1339.]] te Hrvati iz Dubrovnika. S obzirom na to da su franjevci pratili hrvatski puk na izbjegličkim putovima, realno je smatrati da je ondje već živjela značajno velika skupina Hrvata radi koje se moralo poslati svećenika<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 271-272</ref>.
Sa [[Tursko Carstvo|turskim osvajanjima]] u 15. i 16. st. je uslijedio treći veliki selidbeni val, a po nekim procjenama je obuhvatio polovinu Hrvata, dok je od onda druga polovina Hrvata bila izložena stalnoj asimilacijskoj prijetnji<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 377-378</ref>.
Poslije [[krbavska bitka|krbavske bitke]] uslijedilo je teško razdoblje za Hrvatsku. Zbog stalnih turskih i akindžijskih upada, nemoći ugarske vlasti i nezainteresiranosti europskih sila, već [[1515.]] se na područje [[Željezno]]g u zap. Ugarskoj doseljavaju prve hrvatske izbjeglice. Prvi masovni odlazak je uslijedio nakon neuspješnih apela Krste i Bernarda Frankopana Saboru njemačkih staleža u Nürnbergu [[1522.]]. Hrvati su iselili iz Gacke, Krbave i Like u Šporonsku županiju. Iseljenički val je trajao do [[1527.]]<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str.320-321</ref>.
Line 32 ⟶ 38:
U jednom je razdoblju uslijedilo doseljavanje bunjevačkih Hrvata koje je organizirala turska vlast. Nakon što su Turci osvojili Bačku, a zemljište podijelili svojim zaslužnicima, za radnu snagu koja bi obrađivala zemlju su doveli kršćane iz zemalja koje su već prije osvojili, a koja su prema proučavanjima bilježaka franjevačkog povjesničara Bernardina Unyia koje je dao Ladislav Heka, došli sa okupiranih područja u Dalmaciji <ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 272</ref>.
[[1598.]] su austrijske postrojbe oslobodile [[Ostrogon]]. Tada je zapovjednik grada [[Miklos Palffy]] pozvao bačke Slavene neka se nasele u Ostrogon. Odaziv je bio velik do te mjere da su sela popust Ivanke, Gare, Kaćmara, Ledena, Šebešića i Tavankuta skoro opustjela. No, Hrvati i Srbi su se uskoro vratili u stari kraj, jer novi kraj nije imao dobre uvjete. Trag te seobe na sjever Mađarske su prezimena kao Tukuljac, Ostrogonac, Budimac/Budimčević, Pantelinac i slična<ref name="Poljaković"> </ref>.
[[1610.]] je bilo veliko iseljavanje bunjevačkih Hrvata iz Ličkog sandžaka u Podunavlje <ref name="Poljaković"> </ref>.
U Segedin je drugi val hrvatskih doseljenika iz [[Dubrovačka Republika|Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa]] bio [[1650.]].<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 271-272</ref>
Line 37 ⟶ 47:
[[1655.]] je uslijedio dolazak 2000 bunjevačkih Hrvata koje su vodili bosanski franjevci, a koji su izbjegli u te krajeve kao posljedica nasilnog ponašanja turskih vlastiju.<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 273</ref>.
Na područje Segedina su se [[Dalmatini]] doselili [[1687.]], no ondje su i prije živjeli Hrvati koji su se doselili iz Dubrovnika, Dalmacije i Bosne, o čemu svjedoči djelovanje hrvatskog ispovjednika [[1535.]] koji je bio duhovnika za trgovce iz Dubrovnika. <ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 271-272</ref>. To doseljavanje iz 1687. se vremenski poklapa sa [[veliki bečki rat|bečkim ratovima]], kada se na područje Mađarske doselilo 22.800 Hrvata <ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 273</ref> odnosno sa drugom velikom seobom bunjevačkih Hrvata 1687. <ref>Matija Poljaković: Pregled povijesti Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica, 1971.</ref>. Austrijsko uspješno oslobađanje kršćanskih zemalja od turske vlasti u 17. i 18. st. je pokrenuo četvrti veliki val doseljavanja Hrvata u Ugarsku<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 377-378</ref>.
Do 17. st. su se Hrvati naselili u skoro sve županije Kraljevine Ugarske<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 235</ref>.
=== 18. stoljeće ===
U 18. stoljeću su "''Hrvati na području ugarskog Podunavlja bili istovremeno nazivani Hrvatima, Racima, Bošnjacima, Ilirima, Bunjevcima, Šokcima i Dalmatincima. U pojedinim je naseljima prevladavalo subetničko ime one grupe koja je bila najbrojnija ili one koja je posljednja doselila, pa su se baranjski Hrvati uglavnom nazivali Bošnjacima i Šokcima, a u Bačkoj su bila najviše zastupljena imena Bunjevac i Dalmatinac. Osim tih imena često su u upotrebi bila i imena Rac i Ilir, kao zajednička imena za sve južne Slavene.''"<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/11264 Scrinia slavonica] br.6/2006.] Robert Skenderović: Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. i početkom 20. stoljeća {{pdf}} </ref> <ref>[http://www.cpi.hr/download/links/hr/7312.pdf Centar za politološka istraživanja] Robert Skenderović: Odnos ugarskih Srba prema nacionalnom pokretu bačkih Hrvata tijekom druge polovine 19. stoljeća </ref>.<br>
Pri tom valja naglasiti da su Hrvati u ugarskom Podunavlju svoj jezik nazivali ilirskim, slovinskim, a u 18. i 19. st. su svoj jezik najčešće nazivali ''[[Dalmacija|dalmatinskim]] jezikom'', većinom su se osjećali Dalmatincima. Ime ''bunjevačkog jezika'' se javlja u 19. st., kao i druga imena za Hrvate (kao Bunjevci, katolički Raci, Iliri). I sve do u 1. pol. 19. st. je dalmatinsko ime je pokazivalo veliku raširenost. Bunjevačko i šokačko ime se u to vrijeme rijetko pojavljivalo. 19. stoljećem se više afirmiraju druga imena za podunavske Hrvate, a s obzirom na nedovršeno nacionalno oblikovanje, sredinom stoljeća se supostoje tri imena za hrv. jezik: dalmatinski, ilirski i bunjevački. Od zadnje trećine 19. st. se afirmiraju imena Bunjevci i Šokci za podunavske Hrvate.<ref name="Uloga">[http://www.cpi.hr/download/links/hr/11688.pdf Centar za politološka istraživanja] Robert Skenderović: Uloga jezika u nacionalnim integracijama Hrvata i Srba u ugarskom Podunavlju </ref>
=== Nacionalna buđenja u 19. stoljeću ===
Hrvati u Mađarskoj su u vrijeme nacionalnih buđenja bili ostali izvan matične države, tako da se u doba sveeuropskog buđenja nacionalnih samosvijesti brojne tamošnje hrvatske etničke skupine ostale izvan tih zbivanja i dugo vremena ostale "''u nacionalnom i kulturološkom pogledu na razini lokalno-etničke svijesti''". Najjača je [[nacionalna svijest]] bila kod [[podravski Hrvati (Mađarska)|podravskih]], [[pomurski Hrvati (Mađarska)|pomurskih]] i [[gradišćanski Hrvati|gradišćanskih Hrvata]], koji sebe nisu nazivali nekim subetničkim nazivom nego izričito "''Orvatima, Horvatima''" <ref name="O jeziku">[http://www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/texts_display.php?id=276 O jeziku Hrvata u Mađarskoj] </ref>. Kolonija dalmatinskih Hrvata u Budimu se očuvala sve do 19. st. <ref>Matija Poljaković: Pregled povijesti Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica, 1971.</ref>. Nakon sloma [[mađarska revolucija 1848.|mađarske revolucije 1848.]] i pojačanim nacionalističkim osjećajima, u redovima ugarskih vlasti se iznimno pojačala asimilatorska politika prema manjinama, pa čak i prema nacionalnoj manjini Hrvata u Mađarskoj koji su se u toj revoluciji listom stavili na mađarsku stranu, a i prije nje su se sve vrijeme držali kao politički Mađari. <ref name="Uloga"> </ref> <ref> [http://hrcak.srce.hr/file/34449 Croatica Christiana Periodica 59/2007.] Robert Skenderović: Suradnja biskupa J. J. Strossmayera i Ivana Antunovića<br> "''Naime, svjesni da žive u Ugarskoj i da na tome prostoru predstavljaju izrazitu etničku manjinu, oni su prihvatili mađarski politički identitet, tvrdeći za sebe da su Mađari u političkom smislu. To »političko mađarstvo« označavalo je njihovu odanost ugarskoj državi, ali nije značilo da su se odrekli svojega etničkog podrijetla i kulturne posebnosti. ''"</ref>.
Uoči Prvog svjetskog rata je prema statističkim ocjenama Josipa Lakatoša u Mađarskoj živjelo 1910. 285.582 Hrvata<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 235</ref>.
=== Poslije Prvog svjetskog rata ===
Razdoblje poslije prvog svjetskog rata je pooštrilo odnose mađarskih vlastiju prema manjinama. Nacionalne frustracija nakon velikih teritorijalnih gubitaka nastalih [[Trianonski ugovor|Trianonskim ugovorom]] je rezultirala iskazivanjem izrazito niske tolerancije prema svim ne-Mađarima (osim prema mađarskim Nijemcima), na način da se pripadnicima manjina kao jedina mogućnost opstanka davala kroz integriranje u Mađare. Tako su vlasti manjinama kao uvjet za ikakvo obnašanje državne dužnost (čak i najobičniju činovničku dužnost) zahtijevale promjenu nemađarskog prezimena u mađarsko (pa nastaju prezimena kao Pécsvári od Petranovića, Várnai od Vašćana, Légrádi od Jelića, Keszthelyi od Kolarića, Rigó od Kosa i t.d.). <ref name="O jeziku"> </ref>.
Line 54 ⟶ 67:
Po završetku rata, dok je vladalo bezvlađe, jer Mađarske još nije potpisala mirovni ugovor, [[1946.]] godine se vrši popis hrvatske manjine, u svezi s otvaranjem škola. Popis su obavili bivši [[Miklos Horthy|Horthyjevi pouzdanici]]. S obzirom na njihove tvrdolinijaške antimanjinske i asimilatorske stavove, rezultati su bili predvidljivi. Hrvatsku su zajednicu umanjili i usitnili popisivanjem u različite kategorije, pa su tako mađarske Hrvate popisalo po mjesnim nazivima: [[Bošnjaci (Hrvati u Mađarskoj)|Bošnjaci]], [[Bunjevci]], [[Dalmatinci]], [[Iliri (Hrvati u Mađarskoj)|Iliri]], [[Racki Hrvati|Raci]], [[Šokci]], [[Vendi]] i t.d. i na kraju su obeznačajili brojnost Hrvata <ref name="Izbjeglice"> [[Juraj Lončarević]]: Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor, Školske novine, Zagreb, 1993., ISBN 953-160-004-X, str. 114.-115. </ref> (starije ugarske statistike su neke Hrvate popisivale i pod imenom [[Belohrvati|Belohrvata]] <ref> [[Juraj Lončarević]]: Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor, Školske novine, Zagreb, 1993., ISBN 953-160-004-X, str. 40. </ref>.
=== Nakon Drugog svjetskog rata ===
Mađarskim Hrvatima su nakon Drugog svjetskog rata predstavljali brojne izbjeglice iz Jugoslavije. U te problematične izbjeglice su spadale osobe koje su zbog [[kolaboracija|suradnje]] s okupatorom pobjegle u Mađarsku. Po nacionalnoj strukturi su te pridošlice bile [[Mađari]], [[Nijemci]], ali bilo je i [[Hrvati|Hrvata]] među njima. Sve te pridošlice su brzo postale gorljivim pristašama mađarske [[asimilacija|asimilatorske]] politike, jer su tako se nadali da će opravdati svoja nedjela koja su počinili za vrijeme rata <ref name="Izbjeglice"> </ref>.
Vrlo brzo nakon Drugoga svjetskoga rata je mađarske Hrvate pogodila [[Rezolucija Informbiroa]] kojom su Hrvati, kao i svi narodi iz NR Mađarskoj susjedne Jugoslavije, postali sumnjivi vladajućim prostaljinističkim krugovima. Iznimno slabe kulturne sveze Hrvata s maticom zemljom su tako do kraja bile zamrli. Dio nacionalno svjesnih Hrvata je završio i na prisilnom radu u [[Hortobágy]]u, mađarskom "Golom Otoku" <ref name="O jeziku"> </ref>, a [[deportacija|deportirane]] su i obitelji <ref>{{hu icon}} [http://www.dfmc.hu/nevsor_kormo.htm Hortobágyi Kényszermunkatáborokba Elhurcoltak Egyesülete] A kormópusztai kényszermunkatáborba deportált családok névsora</ref>. Kulturološku štetu su Hrvati osjetili i na drugi način: nacionalno djelovanje im je bilo omogućeno jedino kroz saveze Južnih Slavena, u kojima su veliki utjecaj dobili Srbi, iako su u Mađarskoj bili znatno manjeg broja nego Hrvati. To je ponajviše bilo zbog brojnih prostaljinističkih Srba koji su prebjegli iz Jugoslavije u Mađarsku, koji su kao takvi bili politički podobni i imali su mogućnost napretka u državnom aparatu. I ti Srbi su se ponijeli kao i one ratne izbjeglice iz Jugoslavije - gorljivo su poduprli mađarsku asimilatorsku politiku <ref name="Izbjeglice"> </ref>.
=== Nakon raspada SFRJ ===
Kao posljedica velikosrpske agresije na Hrvatsku i etničkog čišćenja hrvatske manjine u Srbiji, veliki je broj Hrvata iselio u Hrvatsku, Mađarsku i druge zemlje. Tako je i "nekoliko stotina" bunjevačkih Hrvata iz Subotice odselilo u [[Seged]]<ref>[[Đuro Vidmarović]]: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, 2008., str. 274</ref>.
== Hrvatske manjinske samouprave ==
| |||